NJ 25.X.-SZ-DVOJBE HUMANITARACA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. X. 1999. Pomoć krivcima - dvojba humanitarnih organizacija "Ipak treba nešto učiniti! Ta pomisao dolazi ubrzo poslije promatranja televizijskih slika s Kosova, potresom pogođenih područja Turske ili Iraka. Često ostane na nakani, katkad se zapiše broj prikazanog računa za dragovoljne doprinose. Ta je rečenica uvijek i na početku svake međunarodne humanitarne udruge - djeca u ratu, pošasti, prirodne katastrofe obraćaju se moralnoj savjesti ponajprije zapadnoga svijeta. Stoga se dodjela Nobelove nagrade za mir 'Liječnicima bez granica' čini savršenom. Zapad samoga sebe tapša po leđima zbog djela tih dragovoljaca koji nešto poduzimaju protiv nepravde i nesreće. Takav angažman nije nov - no posljednjih desetljeća, otkako neovisne humanitarne udruge politički i gospodarski postaju sve utjecajnije, njihova su stajališta stalno na udaru. Budući da humanitarne udruge ne promatraju nego djeluju, od njih se traži ono što tradicionalni politički akteri, države, čini se, sve manje ispunjavaju: budući da takve udruge nisu obvezne nikakvim nacionalnim interesima, sve bi odluke trebale donositi samo na temelju ne pobliže definirane humanitarne etike - i za to same preuzeti odgovornost. Mnogi ljudi imaju osjećaj da država i njezine ustanove ne čine ništa, čine premalo ili pogrješno. Žele djelovati, pomagati drugima u nevolji: neprijeporno moralna nakana. Dakle prikupljaju novac ili nude način pomoći koji je po njihovu mišljenju ispravan. Žrtvama šalju lijekove, pokrivače i hranu, šalju liječnike, agronome, graditelje bunara i bezuvjetno žele vjerovati da time čine dobro. Na prvi se pogled to čini jednostavnim. No u konkretnom slučaju svaka se humanitarna udruga često nađe pred moralnom dvojbom. Jer kako definirati ispravnu, etičku odluku? Za to ne postoje mjerila. No u pojedinom slučaju prosudba može etički biti barem pogibeljna. U kolovozu su 'Liječnici bez granica' obznanili da su neki dragovoljni suradnici u Africi dali na raspolaganje medicinsku opremu za obrezivanje žena i djevojčica. Iz humanitarnih smo razloga dakako protiv takve prakse. S druge bi strane neki mjesni liječnik mogao doći na pomisao da je bolje ponuditi čiste instrumente nego promatrati kako se operacija obavlja hrđavim nožem. Liječnička etika u takvim je slučajevima protiv humanitarnih razmišljanja. Jer baš takav 'pragmatični' početak, tako barem misli Svjetska zdravstvena organizacija, samo vodi do toga da se takvo okrutno sakaćenje ljudskoga tijela i njegova dostojanstva 'medicinski' opravda i ozakoni. Dakle u dvojbenom slučaju djevojčicu radije ostaviti da iskrvari - u ime višeg dobra, ljudskog dostojanstva? Ako se, s druge strane, neizravnom pomoći postane sukrivac za sakaćenje, podupire li se time možda čak i nastavak barbarske prakse? Jer svaku bi pomoć branitelji te tradicije mogli protumačiti tako kao da zapadni medicinari to podupiru. Bilo kako bilo: odgovornost za svoju odluku nazočni je liječnik preuzeo u trenutku kad se dragovoljno odlučio za rad u regiji, najkasnije onda kad je pripremio instrumente - iako je imao najbolje namjere, njegova odluka ipak može imati nemoralnih posljedica. Nekoliko dana poslije dodjele Nobelove nagrade za mir 'Liječnici bez granica' prekinuli su odnose sa svojim grčkim ogrankom. Drugi nacionalni ogranci, rečeno je, žalili su se zbog grčke pomoći Srbima tijekom kosovskoga rata. Grci su se branili da su pomagali svim žrtvama, Srbima i Albancima. Opet se vidi kako je teško pružati načelno ispravnu pomoć. Čak da su grčki dragovoljci uistinu pomagali samo ili uglavnom kosovskim Srbima a Albancima ne - čak ni tada ne bi bilo jasno jesu li bili pristrani svjesno ili stjecajem okolnosti. Možda su grčki dragovoljci odlazili samo u srpska sela - što bi se možda moglo opravdati stvarnom potrebom za medicinskom pomoći. Srpske žrtve NATO-ovih napada nisu žrtve drugoga reda. No što ako su pomagali i srpskim vojnicima ili Srbima koji su kasnije sudjelovali u pokolju Albanaca? Time su barem neizravno postali sukrivcima za možebitno produljenje sukoba, odgovornima za više patnje i više mrtvih. Humanitarna pomoć, tako glasi stara optužba, može produljiti ratove, dulje održati na životu autoritarne režime i okrutne diktatore i čak im pružiti alibi. To sudioništvo humanitaraca i zlikovaca katkad se čini neizbježnim ako se nešto želi postići. Dobrotvorne su udruge iz te dvojbe izvukle razne pouke. Neke, poput Međunarodnoga Crvenog križa, dolaze samo na poziv pojedine vlade na područje krize ili katastrofe. I šute, čak i o viđenim nedjelima, kako ne bi ugrozili svoju humanitarnu djelatnost i da bi spasili ljudske živote. Drugi, poput 'Liječnika bez granica', žele svjedočiti, izgovoriti što drže nepravdom. Takva je odluka uvijek moralna prosudba: možda se dugoročno ljudima može više pomoći ako se upozori na nepravdu i time pokrene međunarodnu zajednicu da nešto poduzme. No kratkoročno takav postupak ne koristi onima koji zbog nedostatne opskrbe gube živote - kad poput nizozemskih 'Liječnika bez granica' odluče obustaviti rad u ruandskim izbjegličkim taborima jer su, ne znajući, pomagali i ubojicama. Iz toga neki izvlače treću, ciničnu pouku: budući da humanitarno djelovanje često ima nemoralnih posljedica, u to se uopće ne treba upuštati. Djevojčice koje sakate uz pomoć zapadnih liječnika, Srbin koji, tek izliječen, zapali kuću svojeg albanskog susjeda i Albanac koji učini isto, nedužni izbjeglice koji umiru jer humanitarci nisu htjeli biti produžena ruka bandama ubojica - svaki je slučaj rezultat prosudbe kako postupiti da bi se napravilo ne dobro, nego u tom trenutku najbolje. Svaka se prosudba može moralno pojasniti - a ipak bi mogla biti drukčija. Oni koji su poput 'Liječnika bez granica' to shvatili, znaju: kad se radi, katkad se i zaprljaju ruke" - piše Petra Steinberger.