SLO 25.X.-DELO-SPOMENICI KULTURE

SLOVENIJA DELO 25. X. 1999. Imati ili dopustiti biti? "Bit će oko pola stoljeća otkako je Fromm označio dvojbu između 'imati' i 'biti'. O usmjerenosti jednomu ili drugomu ovisi hoće li u zajednici prevladavati uništavajući ili stvaralački potencijali. U Sloveniji se ta stara tema stalno gura u središte pozornosti. Kad je državni zbor prošloga tjedna donio zakon o posvajanju kulturnih spomenika u društvenom vlasništvu i njime nacionalizirao neke - jedne stvarno, druge tek potencijalno - najljepše objekte u državi, opet je bilo tako. Zakon je naime omogućio vlasti - vladi i parlamentu - da bez sadržajnih mjerila odrede predmete podržavljenja. Po mišljenju ustavnoga suda (prije toga je na to upozorilo i europsko stručno povjerenstvo koje je ocjenjivalo kulturnu politiku u Sloveniji), takva samovolja nije u skladu s načelima pravne države. Predmet podržavljenja mora biti zakonom određen ili na temelju njega nedvojbeno odrediv. Ustavni je sud dao parlamentu deset mjeseci da to sredi. Unatoč tom vremenu, parlament je prepravljeni odnosno nadopunjeni zakon prihvatio sa zakašnjenjem. Njime je tek iznova uspostavio kontinuitet pravnoga reda u koji je ukidanjem prijašnjega zakona, posegnuo ustavni sud. Kulturnim spomenicinma koji su svojedobno bili u društvenom, a sada ostali u državnom vlasništvu, nije se dogodilo ništa novoga. Ostali su gdje su bili. Kad ne bi bilo Crkve koja se prestrašila da joj država novim manevrima ne namjerava vratiti Bledski otok i Betnavski grad za koji je Crkva uložila zahtjev za denacionalizaciju, neki uopće ne bi saznali o problemu sa zakonima. Priča o imovini države i Crkve koje obično postupaju kao konkurentska poduzeća, što dakako nipošto nisu, sama je po sebi nešto posebno. Vlasništvo nad kulturnim spomenicima njihovom odnosu dodaje još jednu dimenziju: dvojbu što znači imati kulturni spomenik samo u vlasništvu i što u usporedbi s time znači da spomenik 'živi'. Do sada je država imala gotovo deset godina na raspolaganju da ustanovi jesu li zahtjevi Crkve za denacionalizaciju opravdani ili nisu. To je više nego dovoljno vremena da joj imovinu vrati ili ju po 'sadržajno utemeljenim kriterijima' zadrži. No nije napravila ništa. Odnosno, prisvojila je oboje. Vlasništvo drži, a denacionalizacija stoji. Država si ne bi smjela dopustiti tako bezbrižan odnos prema vlasništvu kao ni prema 'spomenicima državnoga značenja'. Makar se dogodilo da će oni koji već danas imaju puno, recimo Crkva, s denacionalizacijom imati još više. Samo vlasništvo nad kulturnim spomenicima za nju pak ne znači puno. Među onima koji su po novom popisu opet u vlasništvu države, nekima se koliko-toliko ugađa (Aljažev stup, Kostanjevica, Socerb, Otočec, Snežnik, Predjamski grad...), iako mnoge, na sreću, spašava povezanost s ugostiteljstvom. Za same spomenike obično je teško naći unosnu formulu. Na popisu su i oni koji već godinama nezadrživo propadaju. Recimo dvorac Vitluš u Selnici na Dravi. Otkako više nije utočište za ostarjele, posve je zapušten i rastočen. Tijekom dugih godina država za, po vlastitoj ocjeni značajan spomenik, nije našla baš nikakvo rješenje. Takav je i Račji dvor kraj Maribora ili Turjački grad. Isto vrijedi i za Betnavski grad. Imati u vlasništvu spomenike kulture za njih uopće ne znači puno, jer ih država po zakonu o očuvanju kulturnog naslijeđa i po međunarodnim konvencijama mora čuvati i o njima se brinuti prema važećim standardima, bez obzira na vlasništvo. Ako se u državi koja ima toliko problema s nedostatkom novca pronađe netko tko se spreman umjesto nje i bolje od nje brinuti o njima, utoliko bolje za spomenike, za kulturu i za državu" - drži Dejan Pušenjak.