DNEVNI PREGLED BR. 205 - 21. LISTOPADA 1999.

GLAS AMERIKE - VOA 20. X. 1999. Pardew: 'Ne postoji mogućnost za treći entitet u BIH'. Prilog Eduarda Becića. "Međunarodni čimbenici koji nadziru provedbu mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini kažu da nedavne izjave predsjednika Franje Tuđmana potkopavaju Daytonski mirovni sporazum. Predsjednik Tuđman je, da podsjetimo, na konferenciji za strane novinare, održanoj u utorak u Zagrebu, rekao da Bosna i Hercegovina može preživjeti kao država samo uz tri etnička entiteta, srpski, bošnjački i hrvatski. Komentirajući ovu izjavu hrvatskoga Predsjednika, u izjavi za hrvatsku redakciju Glasa Amerike, veleposlanik James Pardew, glavni pomoćnik posebnog savjetnika predsjednika Clintona i američke državne tajnice za Kosovo i provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, je rekao: = Vidjeli smo izvješća da je predsjednik Tuđman na konferenciji za novinare govorio o tri entiteta u Bosni, međutim, Dayton vrlo jasno i nedvosmisleno određuje da je Bosna i Hercegovina jedna država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ne postoji mogućnost za treći entitet. Dayton ne treba mijenjati, treba ga provesti. Očekujemo da će predsjednik Tuđman, koji je ranije izrekao svoje protivljenje trećem entitetu, ispuniti svoje obveze kao potpisnik Daytonskog sporazuma u svezi s ovim pitanjem, rekao je veleposlanik James Pardew. Veleposlanik Pardew je odličan poznavatelj balkanskih prilika. Spomenimo da je između ostalog bio jedan od ključnih pregovarača u Daytonu, za vojni dio mirovnog sporazuma. Potom je imenovan posebnim predstavnikom za vojnu stabilizaciju na Balkanu, da bi nakon toga preuzeo dužnost posebnog predstavnika za provedbu sporazuma na Kosovu i vojnu stabilizaciju na Balkanu." *** Jure Radić o susretima s američkim poslovnim ljudima i predstavnicima dijaspore. Prilog Bojana Klime. "U trodnevnom posjetu Sjedinjenim Državama nalazi se Jure Radić, hrvatski ministar razvitka, obnove i useljeništva. Gospodin Radić je prvo posjetio Houston, gdje Republika Hrvatska u veljači planira organizirati manifestaciju 'Hrvatski gospodarski dani', kakva je prije nekoliko mjeseci bila organizirana i u Chicagu. Nakon Houstona, ministar Radić se u Washingtonu susreo s nizom američkih poslovnih ljudi i s predstavnicima hrvatske zajednice. Ministar Radić je, između ostaloga, razgovarao i s predstavnicima tvrtke Bechtel i Enron, koje su u Hrvatskoj nedavno počele izvoditi radove na nekoliku infrastrukturnih objekata. Bechtel gradi ceste, a Enron jednu elektrocentralu. Gospodin Radić je rekao da se s tim kompanijama pregovara i o novim projektima. Zamolili smo ga da nešto kaže o tim - kako je rekao - izglednim američko-hrvatskim poslovnim pothvatima. = O sasvim konkretnim poslovima ne mogu govoriti, ali ja vam mogu reći da je zadnjih nekoliko mjeseci došlo do jednog vidljivog pozitivnog pomaka glede ulaska stranog kapitala u Hrvatsku. Počelo je s potpisom ugovora s Bechtelom, pa s Enronom, pa onda je došla privatizacija hrvatskih telekomunikacija, pa ovih dana kupnja od strane gospodina Lukšića nekih turističkih firma... Tako da se osjeća jedna zgusnuta usmjerenost na povećanom investiranju. To vide i američke tvrtke. Teško je unaprijed reći 'bit će ovo ili ono', ali mi, evo, razgovaramo s nekoliko iznimno uspješnih ljudi koji imaju velike potencijale, rekao je hrvatski ministar razvitka, obnove i iseljeništva. Ministar Jure Radić je na sastanku s predstavnicima američkih Hrvata predstavio zamisao hrvatske vlade da se na Visu organizira ljetna škola za mlade Hrvate iz dijaspore, a da se kod Dubrovnika izgradi dom za umirovljenike-povratnike. Hrvatski je dužnosnik informirao nazočne i o općoj situaciji u Hrvatskoj. Upitan da li svojim posjetom hrvatskim zajednicama u Sjedinjenim Državama pokušava parirati čelnicima oporbe Ivici Račanu i Draženu Budiši, koji su nedavno bili u iznimno uspješnom posjetu i kanadskim Hrvatima, i bili primljeni na visokoj razini od tamošnjih državnih dužnosnika, Jure Radić je odgovorio: 'Kao ministru razvitka, obnove i useljeništva nije mi dužnost parirati oporbi, već informirati iseljeništvo, i pomoći mu u njegovu povratku.' Glede datuma održavanja izbora za Zastupnički dom Sabora, ministar Radić je rekao da se nastoji izići u susret Hrvatima koji žive u susjednim zemljama i koji će za Božić i Novu godinu doći kućama. No, udovoljit ćemo i zahtjevu Crkve da se izbori ne održe baš u dane Božića, rekao je ministar Radić. Na sastanku s ministrom Radićem bio je i Bernard Luketich, predsjednik Hrvatske bratske zajednice, najveće hrvatske organizacije na američkom kontinentu. Gospodin Luketich je rekao da s ministrom Radićem nije razgovarao o nadolazećim izborima. Glede ministrova izlaganja o situaciji u Hrvatskoj, Bernard Luketich je rekao: = O svemu tome smo već čitali u novinama. Mi smo dobro informirani o tome što se događa. Situacija u Hrvatskoj je teška, uspostava demokracije će trajati dugo. To se očito ne može obaviti preko noći. Mnoge stvari nisu onakve kakve bi trebale biti, ali, kako rekoh, ne možemo očekivati brze promjene. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 20. X. 1999. Iz tiska Članak iz Haaga u 'Liberationu' opisuje zabrinutost optužbe Međunarodnoga suda za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, nakon što je jučer sudsko vijeće oslobodilo Gorana Jelišića optužbe za genocid. Jelišić je zapovijedao logorom Luka kraj Brčkog i sam priznaje da mu je nadimak 'srpski Adolf'. Iako je sudsko vijeće prihvatilo optužbe protiv Jelišića za počinjene zločine protiv čovječnosti, predstavnik za tisak novoimenovane tužiteljice Carle Del Ponte drži, po pisanju 'Liberationa', da je odbacivanje optužba za genocid opasna odluka. Sudsko je vijeće objašnjava činjenicom da tužba nije mogla dokazati da je optuženi imao namjeru uništiti pripadnike nacije, vjere ili rase. Vijeće prihvaća dokaze optužbe da je Jelišić počinio zločine, između ostalog ubojstvo 12 osoba, ali drži da ta činjenica nije dovoljna da dokaže da je Jelišić imao namjeru počiniti genocid i da je bio svjestan da sudjeluje u njemu. 'Liberation' ističe da se još ne zna hoće li se optužba žaliti na jučerašnju odluku. Što se tiče optužba za zločin protiv čovječnosti, presuda se očekuje u Haagu za nekoliko tjedana. U 'Le Figarou' predsjednik međunarodne humanitarne organizacije 'Svjetski liječnici' zalaže se za preispitivanje ponašanja međunarodne zajednice pred patnjama stanovništva. Navodeći primjere Kosova, Istočnog Timora i Čečenije, on traži promjenu procedure odlučivanja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u slučajevima kada drži da je potrebno povrijediti poštovanje državnog suvereniteta, a sve to da bi se izbjeglo povođenje za trenutnim interesima nekih zemalja. Također se zalaže za uspostavu međunarodnoga kodeksa i međunarodnih norma koje bi omogućile u kriznim područjima poduzimanje vojnih, ali i isključivo preventivnih akcija, kao što je pomoć u gospodarskom razvoju i razvoju pravne države. Za promjenu ponašanja europskih zemalja pred krizama sličnim kosovskoj, založio se jučer u Strasbourgu francuski predsjednik Jacques Chirac u govoru na 45. zasjedanju glavne skupštine Atlantskog saveza. Došao je trenutak da Europska unija i njezina tijela ojačaju vojnu moć da bi mogla reagirati kad je god i gdje je god to potrebno, s Atlantskim savezom ili bez njega, rekao je Chirac. Riječi su posljedica iskustva stečenog tijekom kosovske krize, zaključuje 'Le Figaro'. Kao dokaz spominje jučer izraženu želju francuskoga Predsjednika da već postojeći europski korpus preuzme ulogu KFOR-a. To bi se moglo dogoditi za godinu dana, nadaju se u francuskom predsjedništvu republike, piše u današnjem članku 'Le Figaroa'. Ali želja francuskog vrha nailazi na neodlučnost Velike Britanije. Tony Blair odbija se u pitanju obrane odlučiti između Europe i Sjedinjenih Američkih Država, piše 'Le Figaro'. Razlog nudi sam britanski premijer u proglasu 'Živio euro', koji objavljuje današnji 'Liberation'. Savez Velike Britanije sa Sjedinjenim Američkim Državama jača Veliku Britaniju, piše Blair, baš zato što je ona most između dviju velikih cjelina: Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Samostalni europski sustav obrane se u Blairovu tekstu nikako ne spominje. Od konkretnih mjera britanski premijer se zalaže da njegova zemlja prihvati zajedničku europsku valutu, i to pod određenim uvjetima. Blair u proglasu zapravo otvara domaću kampanju Britanije u Europi, tijekom koje britanski premijer želi okupiti sve proeuropski orijentirane političke struje u zemlji, desne i lijeve, nakon što je euroskepticizam postao gotovo službena doktrina oporbe britanskih konzervativaca. Zajednička akcija svjetskih sila je tema i dvodnevnog sastanaka ministara unutarnjih poslova i pravosuđa skupine G-8, sedam najrazvijenih zemalja svijeta i Rusije, sastanka koji se upravo završio u Moskvi. Osmorica istražuju mogućnost suradnje u borbi protiv organiziranoga međunarodnog kriminala, 'tamne strane procesa globalizacije', kako se naziva u priopćenju objavljenom na početku skupa. Izvjestitelj iz Moskve ne može izdržati, a da se ne podsmjehne činjenici da se o organiziranom kriminalu raspravlja u zemlji koju potresaju financijski škandali, u kojoj su, prema različitim glasinama, upleteni najbliži suradnici predsjednika Jeljcina i širi krug vlastodržaca. Ali u Moskvi se razgovaralo ispod službene fotografije Borisa Jeljcina, kako se vidi na fotografiji u današnjem 'Le Figarou', a i ne treba politizirati korupciju i pranje prljavog novca, kako je jučer na početku sastanaka upozorio premijer Vladimir Putin. Ruske vlasti vide u sastanku ponajprije izglede da opravdaju pred svjetskim silama antiterorističku akciju svoje vojske u Čečeniji, piše iz Moskve dopisnik 'Liberationa'. I ne samo da opravdaju, nego i da u borbi protiv čečenskog terorizma dobiju međunarodnu potporu, kako je rekao Putin. Francuska osuđuje terorizam i ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet Rusije, prenosi 'Le Monde' ocjenu ministra vanjskih poslova, jednog od sudionika moskovskoga sastanka, ali ostaje zapitana nad sredstvima borbe kojima se ruske vlasti služe u Čečeniji. Ministar je ruskim novinarima rekao da bi Rusija morala voditi računa kako njezine akcije dočekuju u svijetu. Novinar zaključuje da francuski ministar položaj prema vojnoj intervenciji u Čečeniji svodi na lekciju o propagandi, podsjećajući istodobno na oštru osudu akcije ruske vojske koju je izrekla europska skupština. (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 20. X. 1999. Pregled tiska "Fotografija aktivista za ljudska prava, koji prosvjeduju protiv kineskog predsjednika Jiang Zemina koji je u službenom posjetu Britaniji, našle su se na naslovnim stranicama više novina. Demonstranti su prikazani kako su se uputili prema kraljevskoj kočiji u kojoj su se vozili gospodin Jiang i kraljica Elizabeta, a pod budnim okom stražara, prema njezinoj službenoj rezidenciji - Buckinghamskoj palači. Ali, piše 'The Times', prema demonstrantima nisu pokazane nikakve simpatije. No, sve u svemu, piše 'The Guardian', osim povremenih, ali upornih prosvjeda tijekom prvog dana posjeta Jiang Zemina Britaniji, nije se ništa posebno dogodilo što bi pokvarilo ceremonijalnu organizaciju. 'The Independent' piše da se organiziralo sve što se organizirati da. Čisti spektakl, pišu novine, za tisuće turista, ali i pljuska aktivistima za ljudska prava. 'The Independent' reagira na odluku Međunarodnoga kaznenog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji da bosanskog Srbina Gorana Jelišića oslobodi optužbe za genocid, unatoč tome što je presudio da je Jelišić kriv za 31 zlodjelo. Zlodjela koja je Jelišić počinio uključuju i mučenje i ubojstva 12 Hrvata i Muslimana u logoru Luka kod Brčkog tijekom 1992. No, sud u Haagu odlučio je da ti zločini ne potpadaju pod strogu definiciji termina - genocid. Novine navode kako je konvencijom UN-a definiran pojam genocida, a to su sva djela počinjena s namjerom da se uništi cijela ili dio neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine. Na primjer, 1915. Turci iz Otomanskog Carstva uništavali su Armence, Nijemci su tijekom Drugoga svjetskog rata istrebljivali Židove i Rome, dok su Hutui iz Ruande 1994. sustavno ubijali Tutsie. Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uz Jelišića već je osudio šestoricu optuženika za ubojstva, mučenja i silovanja i druge ratne zločine, ali još nije nikoga osudio za genocid. No, Sud UN-a za zločine počinjene u Ruandi osudio je dvojicu Ruanđana za genocid. Oni su osuđeni na doživotni zatvor, odnosno na 25 godina zatvora, piše list. (BBC) RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 19. X. 1999. Hombach: "Brza traka za Europu" U razgovoru s novinarkom Marinelom Liptschevom-Weiss, Bodo Hombach, koordinator Stabilizacijskog sporazuma jugoistočne Europe, osvrće se na aktualni sastanak u Ženevi. - Gospodine Hombach, sastanak u Ženevi predstavlja uvod u rad treće radne skupine u okviru Stabilizacijskoga sporazuma jugoistočne Europe. Tema sastanka jest demokratizacija i pitanja vezana uz ljudska prava. Kako u tom kontekstu ocjenjujete ulogu zemalja- sudionica? = Dakle, u okviru Stabilizacijskoga sporazuma međusobno su povezane teme koje bi i po logici trebale biti povezane. Gledano iz perspektive zemalja-sudionica, u tom kontekstu valja spomenuti privredni uzlet, obnovu privrede, poboljšanje stanja u privredi. No, istodobno valja reći i da će to biti moguće samo ako bude zajamčeno stvaranje institucija, pouzdanost zakona, stabilnost demokratskog razvoja, ali i pitanja unutarnje i vanjske sigurnosti. Utoliko su sva tri stola - naime, ono što je važno u Ženevi - demokratski razvoj; ono što se odigralo u Bariju 9. ovog mjeseca - stol o gospodarstvu; ono što se prije tri dana odigralo u Oslu - stol o sigurnosti - jednako vrijedni elementi napretka. Riječ je o napretku okarakteriziranom okolnošću da zemlje te regije imaju viziju Europe, viziju integracije u europske strukture. - Glavno pitanje koje si zemlje-sudionice sada postavljaju glasi: kada će početi realizacija konkretih projekata? = Nalazimo se usred konkretne faze. Stabilizacijski sporazum započeo je s jako širokim mandatom. Tu su države-članice skupine G- 8, članice Europske unije i OESS - širi politički mandat i šira politička zadaća gotovo i nije moguća. Odluke na kojima se temelji Stabilizacijski sporazum donijeli su u Sarajevu šefovi država ali su zapravo svečano pripremeljene već u Koelnu. Njihova je provedba započela neposredno nakon toga. Projekti već prerastaju u gradilišta. Naime, uzmimo za primjer stol o gospodarstvu, održan u Bariju - tamo smo već bili tako konkretni da smo s bankama razgovarali o financiranju infrastrukturnih projekata. Bili smo toliko konkretni da je pokrenuto formuliranje Povelje o ulaganju radi opisivanju uvjeta koji bi ulagačima olakšali angažman u zemljama jugoistočne Europe. Dakle, osobno bih već pošao od pretpostavke da smo sada stupili iz teoretskog u praktični stadij. To vrijedi i za aktualni sastanak u Ženevi. Sudjelovao sam u radu ovog radnog stola broj jedan, ali sam također razgovarao i s institucijama UN-a - primjerice s gospođom Ogata - o povratku izbjeglica i o pitanjima ljudskih prava. To su dijelom već jako konkretni programi. - Kako će i u kojim rokovima obećan novac biti stavljen na raspolaganje? - Da, točno, sasvim je prirodno da se postavlja pitanje kakva će biti financijska potpora projekata. To je proces davanja i uzimanja. I dobro je što je tako jer veća vizija, veći okvir u kojem se taj proces odvija jest integracija u europsku strukturu. No, postoji jako puno institucija, jako praktično angažiranih na samom terenu. Uzmite kao primjer UNMIK na Kosovu ili obnoviteljske radove UN-a ili već pokrenute programe Europske zajednice. Osim toga, Stabilizacijski sporazum održat će i donatorsku konferenciju za određene transgranične projekte - posebno one infrastrukturne prirode. - Kada? = Donatorska konferencija trebala bi biti održana još ove godine. No, moram Vam sasvim otvoreno reći da je po mom mišljenju od datuma konferencije daleko važnija dobra priprema jer želim da ona bude uspješna. Zato želim zasad pričekati pripremu - naime, projekte koji će stići iz same regije - želim prethodno vidjeti koliko će konkretni oni biti. Bude li nužno, organizirat ćemo taj skup u siječnju, veljači. Uzet ćemo si točno onoliko vremena koliko nam bude potrebno za osiguravanje uspjeha donatorske konferencije. - Dakle, dobivanje novca ovisit će i o samim zemljama-sudionicama? = Ma naravno - ta duh Pakta za stabilnost ne predviđa ulogu Djeda Božićnjaka. Nećemo reći - evo Vam novac, dođite po njega. Duh Pakta za stabilnost - o tome sada govorimo - predviđa međusobno povezivanje unutarnjega razvoja, gospodarske potpore i pitanja sigurnosti. Tko u sadašnjoj fazi kaže da svoju budućnost vidi u integraciji u euro-atlantske strukture, taj mora i pomoći pri poboljšanju vlastitog i položaja susjeda. Vidite - proživljavamo sjajan politički doživljaj na prijelazu u sljedeće tisućljeće jer sukobi u regiji jugoistočne Europe prvi puta nisu prerasli u oružane obračune; previše su često (u prošlosti) oružani sukobi u balkanskoj regiji palili i Europu ili je Europa preko svojih namjesnika rješavala svoje sukobe u jugoistočnom dijelu kontinenta. Ovaj je puta sukob uspješno ograničen, izoliran, kontroliran i vođena je jedinstvena politika unatoč sasvim različitim ocjenama. Stabilizacijski sporazum nastavlja pak takav pristup - on sada želi stabilizirati situaciju općenito. No, to će uspjeti samo ako zemlje u regiji same budu vlasnici tog procesa. One su oblikovna snaga. Stabilizacijski sporazum organizira, predlaže, potiče, pomaže izvana. - Hoće li biti osnovani i radni stolovi 'Obrazovanje i mediji' i ako je odgovor potvrdan - koje će biti njegove zadaće? = Naravno da ćemo se jako intenzivno pozabaviti i vrlo važnim pitanjima humanističkoga resora - drugim riječima obrazovanjem u svim njegovim nijansama. Taj je projekt nuždan i prava adresa za njega jest stol 'broj jedan'. Samo se po sebi razumije da će se govoriti i o ulozi demokratskih, slobodnih medija u slobodnom demokratskom društvu. U pripremi je Povelja o medijima, u kojoj će inače vrijediti isto načelo: potpora - pa i ona financijske prirode - tehnička pomoć i istodobno uvjeti za slobodu medija i pluralnost. - Do 20. listopada u Bugarskoj će zasjedati forum za jugoistočnu Europu. Koje su Vaše najvažnije poruke predstavnicima jugoistočne Europe tijekom njihove konferencije u Sofiji - hoćete li i Vi sudjelovati u tom skupu? = Da, jedna od mojih najvažnijih poruka bit će da je potrebna vrlo intenzivna suradnja unutar regije. EU je predložila da jugoistočna Europa dogovori uspostavu carinske unije. Tko želi da Europa smanji svoja trgovinska ograničenja, taj mora istodobno biti spreman smanjiti trgovinska ograničenja i neposredno poboljšati odnose u vlastitoj regiji. Veselim se što su upravo Bugarska i Rumunjska, te Bugarska i Makedonija i, primjerice, Crna Gora proteklih tjedana intenzivno donosile odluke o transgraničnim projektima. Takvo je ponašanje nagrađeno. Učinila je to, primjerice, Europska investicijska banka, koja je vrednovala te projekte. Nadalje, spomenute su zemlje nagrađene i u okviru takozvane High-Level- Steering-Group, koja u okviru Stabilizacijskoga sporazuma obuhvaća sve međunarodne institucije, zadužene za financiranje. Postignuto je da upravo ti zajedničkki projekti budu izloženi i predstavljeni quasi bez posebnog odlučivanja. Takav postupak, takvu suradnju na području infrastrukture te u zajedničkim energetskim i telekomunikacijskim projektima, međunarodne će institucije sigurno poduprijeti. (...) (RDW) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 20. X. 1999. Patuljci, pozor! "Rasprava o proširenju EU oduvijek je nastojala izliječiti boljku koja bi se jednog dana mogla pokazati kobnom: riječ je o eklatantnom nedostatku realizma. Umjesto toga, rasprava se odvija negdje u zemlji snova, u kojoj suprotstavljeni patuljci marljivo straše građane EU. Jedni upozoravaju na moguću 'poplavu stranaca' u EU, predviđajući svršetak zapadne civilizacije, a drugi sanjaju o Europskoj uniji koja bi mogla obuhvatiti 18, 20, 25, 30 ili - po riječima austrijskog ministra Wolfganga Schuessela - čak 37 ili 40 članica. Stoga građanin, kojemu bi svi političari u EU tako željeli biti bliski, reagira na temu proširenja u skladu s očekivanjima: prestrašeno, nesigurno i sve negativnije. Kad je već kod toga, taj isti građanin prenosi odmah opisane osjećaje na sve što ima veze s EU. Stoga bi ping-pong rasprava o proširenju trebala biti što prije zamijenjena razboritom suočavanjem dva pouzdana uporišta. Da, proširenje je nužno: Europa ne smije dopustiti novi Željezni zastor i mora toliko stabilizirati svoje susjede da stvori mogućnost za liječenje kriznih žarišta i ratova; nadalje, Europa mora iskoristiti gospodarske prilike koje nude nova tržišta. Ne, Europa ne treba prenagljeno proširenje koje će obuhvatiti prevelik broj članica u prekratkom vremenskom razdoblju i pretjerano opteretiti kandidate i članice EU. Tko zahtijeva tako nešto - bilo iz pogrešno protumačene nužnosti za suprotstavljanjem pod svaku cijenu populističkim huškačima glede proširenja u vlastitoj zemlji - neće nimalo pomoći samom projektu. Osim toga, poduprijet će teoriju urote po kojoj prividno najžešći zagovornici nerealnim zahtjevima zapravo žele izazvati propast projekta. Naime, zalog u procesu proširenja daleko je veći od puke buduće veličine EU. Poput eura, i tema proširenja postala je egzistencijalnim pitanjem europske zajednice. Upravo zato što EU u svojim velikim projektima uvijek slijedi strategiju visokog rizika, povezujući svoj opstanak s njihovim uspjehom, svatko tko se poigrava proširenjem, igra zapravo jako opasnu igru. Niz važnih reforma ovisi o proširenju i eksplicitno je opravdan tim procesom. Odgovarajući primjer za potvrdu te teze su institucije EU, koje bi 2000. na međuvladinoj konferenciji trebale biti prevladane. Ta reforma kasni i zapravo će biti dovoljna tek za EU koju čini 15 članica. Bruxelles i metropole članica dobro to znaju. No, svijest sama po sebi nije dovoljna - kao što se pokazalo i u slučaju posljednje reforme Sporazuma o EU u Amsterdamu, gdje su šefovi institucija u pitanju institucija u kasnim satima iznervirani odustali. Duboke razlike u stavovima prouzročilo je u prvom redu pravo na veto, bez čijeg drastičnog ograničenja proširen EU gotovo više neće ni moći donositi odluke. U Amsterdamu je ipak postignuta suglasnost oko reformiranja institucija prije pristupa prvih novih članica. Time je proširenje postalo poticajem koji je EU uvijek potreban kako bi dovela kuću u red. No, taj proces ne donosi korist samo institucijama - ni Zajednička vanjska i sigurnosna politika ni stvaranje 'prostora slobode, sigurnosti i zakona' nemaju baš puno smisla izvan konteksta procesa proširenja. Razmotrimo li te političke projekte izvan perspektive postupnog proširenja, uistinu nećemo vidjeti ništa drugo do europsku tvrđavu, koja blagostanje svojih građana mora svim sredstvima braniti od neprijateljskoga vanjskog svijeta - i u toj se aktivnosti iscrpljuje", napominje na kraju komentara Doris Kraus. Zbogom posebnim željama: reforma EU pritišće članice "Zemljama članicama postaje tijesno. S proširenjem koje najavljuje Povjerenstvo EU, raste pritisak za duboku reformu zajedničkih ustanova u Bruxellesu. Po prijedlozima reforme ustanova EU od trojice mudraca - Richarda von Weizsaeckera, Jeana-Luca Dehaenea i Davida Simona - jasno je kamo to vodi. Da bi se opremili za primanje novih članica, tijela unije moraju dobiti veću moć i manje se nego dosad u donošenju odluka obazirati na nacionalne posebne želje. Bivši njemački savezni predsjednik Richard von Weizsaecker na predstavljanju izvješća nije ostavio nikakvih dvojba: 'Krajnje je vrijeme'. U Povjerenstvu u Bruxellesu raste spoznaja da je to možda posljednja prilika da se uniju napravi stabilnim čimbenikom globaliziranoga svijeta. Ako navale nove članice, provedba reforme bit će još teža. Prijedlozi promjena pri tomu idu dalje nego što se očekivalo: donošenje odluka u uniji treba preinačiti u većinsko odlučivanje. Tako više nijedna zemlja ne bi imala mogućnost da zbog vlastitih interesa blokira votum EU-a. Samo još u bitnim političkim odlukama - slično kao u nacionalnim ustavima - izvješće mudraca predviđa jednoglasnost. Tu se ipak očekuje otpor nekih država - ponajprije Velike Britanije - no čini se da je takva reforma neizbježna. Ako je već sada, sa 15 članica, teško zajednički donositi odluke, sa 20 ili više zemalja čini se nemogućim. Time se unija sve jače razvija u tvorevinu sličnu državi. Ako se ne izjalove planovi o unutarnjoj i vanjskoj stabilnosti, nužno je jačati demokraciju i izgradnju zajedničke vanjske i sigurnosne politike. S jedne strane - kako tvrdi izvješće mudraca - parlament EU mora izići iz svoga života u sjeni i potpuno sudjelovati u donošenju odluka. S druge strane, zemlje članice EU srednjoročno neće izbjeći stvaranje obrambene zajednice s djelotvornom strukturom donošenja odluka" - piše Wolfgang Boehm. FRANCUSKA LE MONDE 20. X. 1999. Europol, nepoznata izraslina Europske unije "U času kada Paavo Lipponen, službeni predstavnik Ministarskoga vijeća Europske unije, na nedavnom susretu na vrhu u Tampereu najavljuje jačanje ovlasti Europola, europske policije, oprez glede poštivanja ljudskih prava nedvojbeno je najvažnija zadaća. Takav oprez nije suvišan. Zahvaljujući bogatstvu europskih propisa, jedan je članak iz dokumenta Ministarskoga vijeća (koji ima snagu zakona) prošao nezapaženo, što je neobično. U tom se tekstu kaže da 'Europol utvrđuje mogu li se podaci u svezi s podrijetlom, vjerskim i drugim uvjerenjima, političkim mišljenjem, seksualnim životom i zdravljem, uvrstiti u analitički dosje.' Taj članak upućuje na skretanje čije uzroke Europol krije u sebi, budući da je izvan svakog parlamentarnog i pravosudnog nadzora. On, u širem smislu, svjedoči o nedostatku demokracije u Europi koju države još drže u nejasnom području međuvladinih procedura, zaobilazeći opće izbore. Članak o kojemu je riječ ne podrazumijeva nikakvo obavješćivanje ni dogovaranje s Europskim parlamentom, kao ni odobravanje u parlamentima pojedinih država. On se tiče svih ovlasti Europola: trgovine drogom, nuklearnom i radioaktivnom opremom, terorizma, ali i nezakonitog useljavanja, krađe automobila, zloporabe ljudi, pranja novca i svih 'sličnih prekršaja'. Ovlasti Europola mogu se, uz to, mijenjati jednostavnim postupkom koji Vijeću pruža mogućnost da izbjegne novo odobravanje. Smjera se, među ostalim, na osobe koje su 'osumnjičene da su počinile prekršaj (...), ili ako postoje osnovani razlozi da se povjeruje, vodeći računa o državnim zakonima, kako će one počiniti takav prekršaj'. Dakle, nije riječ o iznimnom postupku za osobe koje su utvrđene kao opasne: čak i sama sumnja može opravdati izradu takvog dosjea. K tome, ti podaci s osobnim značajkama 'ne mogu se prikupljati više od tri godine', ali 'taj rok ponovno počinje teći od dana kada se dogodi događaj koji će biti povod za novo prikupljanje podataka', što zapravo znači izradu stalnih dosjea. (...) Zanemarivanje želja parlamentaraca to je teže što je i pravosudna vlast odbačena na rub: sud europskih zajednica ustvari ima tek mogućnost predsudbenog nadzora - tj. a posteriori - i to samo ako države članice priznaju njegove ovlasti (neke države poput Francuske postavile su određene uvjete). Osim toga, Europol je neovisna međunarodna organizacija. Ona je institucionalno sasvim neovisna i uživa pravni imunitet, napose ako je riječ o nedopuštenoj ili netočnoj obradi podataka, a njezini članovi imaju diplomatski imunitet. Nakon uspostave prostora slobodnog kretanja robe, usluga i osoba (Jedinstveni dokument) kojim se ukida kontrola na granici, države članice EU-a odlučile su stvoriti sustav suradnje između državnih policija. Konvencija o Europolu potpisana u srpnju 1995., međunarodni je ugovor, što znači da se pri određivanju njegovih ovlasti nije surađivalo ni s jednom demokratskom instancijom. Iako konvenciju moraju potvrditi državni parlamenti, ona je iznimno nejasna i ostavlja velik manevarski prostor za provedbu o kojoj odlučuje samo Ministarsko vijeće Unije. U Francuskoj Narodna skupština mora potvrditi svaku promjenu sadržaja policijskih dosjea, a Narodno povjerenstvo za informatiku i slobode (CNIL) pazi da se nijedan podatak koji narušava privatnost, ne može rabiti u izradi dosjea (osim iznimnih slučajeva i posebnih postupaka). (...) Europa još suviše podsjeća na zvečku kojom obitelj država stalno maše nad kolijevkom naroda, a ovi ju nikada neće moći uhvatiti. Tampere je još jedan dokaz tomu. Lako je upozoravati na jaz koji dijeli Europu od njezinih građana, žaliti zbog velikog neodziva na europskim izborima dok nema načina da narod djelotvorno nadzire hod i smjernice naše zajedničke budućnosti. Kao europski zastupnici, teško nam je reći da je naša vlast nedostatna da bi se oduprla pogibeljnom dokumentu kao što je ovaj o Europolu. Zadnja mogućnost koja nam preostaje, jest upozorenje: samo javnost i građansko društvo kadri su izvršiti pritisak na vlade da povuku ovaj članak i da općenito promijene djelovanje instancija ove europske policije. Građani, udruge i političke skupine moraju krenuti u akciju: u pitanju je budućnost naše Europe", pišu Alima Boumediene-Thiery i Daniel Cohn-Bendit, zastupnici (stranka Zelenih) u Europskom parlamentu. LIBERATION 20. X. 1999. G. Prodi, zaboravili ste jednu pojedinost "Najavljen je novi eurokrat: on će biti upućen, popustljiv, prilagodljiv, a njegovo će promaknuće biti samo rezultat zasluga. Taj bi europski superdužnosnik uskoro trebao ugledati svjetlo dana, kao što je obećao Romano Prodi, predsjednik Povjerenstva. U pitanju je njegov osobni ugled: na tu je dužnost imenovan zato što je prekinuo s mnogim navikama koje su uzrokovale brojne poremećaje u radu bruxelleske uprave i ostavku Povjerenstva koje je predvodio Jacques Santer, 16. ožujka. Problem je što je stvarnost puno zamršenija nego što to zamišljaju anglofilni Talijan Romano Prodi i njegova desna ruka, Britanac Neil Kinnock: njihova odluka, bučno objavljena 29. rujna, o promjeni visokih dužnosnika u bruxelleskoj izvršnoj vlasti - premještanjem glavnine od četrdesetak 'glavnih direktora' - govori da nisu točno shvatili kako djeluje sustav Unije. Koliko god bila potrebna, reforma Povjerenstva ne može se temeljiti samo na uputama koje se obično predlažu da bi se omogućio napredak javnih služba u državama. Jednostavno zato što Povjerenstvo nije obična uprava: ono je izvršna vlast Unije i kao takvo mora zastupati svih petnaest država članica. Drugim riječima, 'zemljopisna' ravnoteža, kako kažu u Bruxellesu, zapravo državna, bitan je čimbenik vjerodostojnosti i prihvatljivosti Povjerenstva, izrazito političkoga tijela. Je li moguće zamisliti da ono bude sačinjeno samo od Nijemaca, pa bili oni i sasvim dorasli zadaći? Pitanje je zacijelo pretjerano, ali jasno je da će svaka suviše očita neravnoteža uzrokovati neprihvaćanje ustanove u narodu. Ne treba zaboraviti da same vlade pojedinih država pokušavaju unutar sebe osigurati zastupljenost regija. A Unija je još daleko, jako daleko od jedinstvenoga saveza kultura. Naravno, moguće je odgovoriti da europski dužnosnici više ne zastupaju svoju zemlju i da su odani svojoj ustanovi, a ne svojoj prijestolnici. To je djelomično istina. Ali ne potpuno: svatko je nositelj vlastite političke, pravne i upravne kulture i vlastitih nacionalnih vrijednosti. Francuz će sigurno bolje od Britanca razumjeti prednosti upletanja države, a Britanac bolje od Francuza prednosti konkurencije. Nije slučajno što svaka zemlja želi nametnuti svog čovjeka, čim se oslobodi neko mjesto, i to ne samo u Uniji. Ta se ravnoteža, za sada, poštuje na razini povjerenika, budući da svaka zemlja ima pravo na najmanje jedno mjesto (dva za pet 'velikih' zemalja). No, nije sigurno da će ostati tako: kada se proširenje dovrši, Unija će imati tridesetak članica. Teško je zamisliti Povjerenstvo s takvim obiljem povjerenika, kada nema dovoljno ministarstava. Potrebno je, dakle, sačuvati državnu zastupljenost na razini uprave. Nije riječ, očito, o tome da se nad mjestima vijore zastave: tako nema nikakva razloga da Francuska zauzima glavnu upravu za poljodjelstvo od samog početka Unije, kao i Njemačka konkurenciju, a Italija financijske i gospodarske poslove. (...) Još bi jedna stvar, na koncu, mogla pokvariti odnose između Bruxellesa i javnog mišljenja: jezik. Glavna sklonost dužnosnika i diplomata - koja će se pojačati s proširenjem - jest da od engleskog načine jedini radni jezik europskih ustanova. Ako i zanemarimo činjenicu da jezik nije neutralan, već da prenosi vrijednosti i pojmove koji su mu vlastiti, sasvim je nelogično da se Unija odriče, makar i na prikriven način kako to trenutno čini, višejezičnosti: za razliku od UN-a, NATO-a ili OESS-a, ona donosi propise koji pravno obvezuju države. To ima dvije posljedice: s jedne strane, ti se propisi moraju prevesti na jezik zemlje u kojoj će se provoditi. S druge, izrada tih propisa može biti samo rezultat nagodbe - čija se načela moraju već naći u prvotnom prijedlogu o Povjerenstvu - između petnaest narodnih tradicija. Zato se zemljopisna ravnoteža i njezine izravne posljedice, višekulturnost i višejezičnost, moraju sačuvati u Bruxellesu, inače se izlažemo opasnosti da trajno izgubimo dodir s europskim građanima koji će se sve manje prepoznavati u toj ustanovi što želi njima upravljati, a da ništa ne zna o njima. Nije riječ o nacionalizmu, već o pragmatizmu u ovoj fazi izgradnje Europe", u rubrici 'Rasprave' piše Jean Quatremer, dopisnik lista iz Bruxellesa. Chirac se zalaže za europsku obranu "'Došao je čas da Europska unija dobije institucionalne i vojne mogućnosti kako bi mogla djelovati uvijek kada to bude potrebno, bilo sa Sjevernoatlantskim savezom, bilo samostalno.' Tako se Jacques Chirac jučer zauzeo za europsku obranu pred slušateljstvom koje mu nimalo nije bilo sklono: parlamentarnom skupštinom NATO-a - u kojoj su bili i američki zastupnici - koja se okupila u Strasbourgu. Predsjednik je usput opetovao svoje 'zaprepaštenje' zbog neprihvaćanja sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa u američkom Senatu. Chirac je pošao od neugodne činjenice: na Kosovu 'Europljani nisu odavali dojam da dovoljno gospodare sudbinom vlastitog kontinenta'. Taj je rat, misli, 'ubrzao osvješćivanje naših zemalja'. Državni je poglavar izložio niz mjera koje će Europu vratiti na njezino mjesto: osnutak stalnoga političkog odbora petnaestorice, vojnog odbora koji se temelji na 'europskom stožeru na dovoljnoj razini', snaga 'koje se brzo mogu mobilizirati' i proširenje mogućnosti obavješćivanja. Predsjednik je ponovno iznio zamisao o 'financijskim mjerilima' za obranu, prema uzoru na glasovita mjerila za usklađivanje koja su dovela do uvođenja eura. I najavio da će obrana biti 'prioritet' dvostrukoga francuskoga predsjedanja EU-om i Zapadnoeuropskom unijom u drugom polugodištu 2000. Do tada se Pariz nada da će postići novi napredak na susretu na vrhu u Helsinkiju koji će se održati u prosincu i da će imati potporu Velike Britanije, Njemačke i Španjolske. Da bi ukrasio taj radikalni program, Jacques Chirac koji je, kao svaki dobar Francuz osumnjičen zbog primitivnoga protuameričkog raspoloženja, morao je svoj govor uviti u prisege vjernosti 'obnovljenom' Savezu. 'Savez će i ubuduće biti bitan čimbenik zajedničke europske obrane', istaknuo je državni poglavar, zaklinjući se da je njegovo stajalište 'jasno, bez primisli'. 'Želim, dakle, da se jednom zauvijek napuste neke dvosmislene izjave kojima se Europljanima predbacuje da ne preuzimaju odgovornost na području obrane, a oštro ih se napada kada to žele učiniti'... Veselo raspoloženje", piše Pierre Haski. DERNIERES NOUVELLES D'ALSACE 20. X. 1999. Želje i mogućnosti "Povijest je puna proturječja i vizionarskih planova koji su propadali više iz politikantskih nego političkih razloga. Prije gotovo pedeset godina, u kolovozu 1950., Winston Churchill predložio je u Strasbourgu, u Vijeću Europe, da se osnuje europska vojska. Tu je zamisao Francuska odmah osudila, a četiri godine kasnije odbacila je CED (Europsku zajednicu za obranu). Uime tadašnjih 'suverenista', tj. neobičnoga spoja degolista, komunista i ljudi iz ljevice... Jučer, u Strasbourgu, povijest je dobila zadovoljštinu. Predsjednik Republike Jacques Chirac koji se očituje kao degolist, zauzeo se za postupno stvaranje prave europske obrane. U sklopu NATO-a i u punom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama. Nepotrebno je naglašavati pouku kosovskog rata koji je bio neugodan za čitavu Europu, pokazujući pred svijetom njezinu nesposobnost da djeluje bez Amerikanaca. Zbog logistike, naoružanja, ali i proračunskih mogućnosti. No, kako načiniti sebi mjesto u svijetu bez prikladnog načina? On nužno uključuje povećanje iznosa za obranu i udruživanje vojne industrije kako bi se proizvodilo bolje i jeftinije. Spajanje Aerospatialea i Dase u zrakoplovstvu znači početak, ali NATO-ova Europa još uvijek ima više od šesto tvornica za proizvodnju oružja, dok ih SAD ima manje od dvjesto... Pitanje je također - i ponajprije - političko. Tko će u Europi biti spreman otresti se 'velikog brata' preko Atlantika, da bi razgovarao s njim na ravnoj nozi? Čini se da je, za sada, Jacques Chirac u tome osamljen. Kao da se sudbina Kontinenta mora stalno uklapati u postojeću shemu: uživati u gospodarskom blagostanju u Europskoj uniji, a, kada je riječ o vojnoj sigurnosti, i dalje se oprezno zavijati u NATO-ovu čahuru, uz dobar američki nadzor. Čekajući sljedeću krizu sličnu kosovskoj. Primjerice, na Baltičkom moru ili na istočnom Mediteranu", u uvodniku lista piše Jean-Claude Kiefer. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 20. X. 1999. Smrtonosna politika u istočnoj Europi "Iako politika nije zanimanje za strašljive u Bjelorusiji i Srbiji, dosad su oporbenjaci mogli računati da će ostati živi. No u obje države aktivisti su nedavno nestajali ili doživljavali potencijalno kobne napade u sumnjivim okolnostima. Najpoznatiji incident je prometna nesreća u kojoj su u Srbiji 3. listopada stradali šurjak i tri tjelesna čuvara Vuka Draškovića. Drašković je sporazumaš i nacionalist koji je služio u Miloševićevoj vladi i još nadzire Beograd i tamošnju televizijsku postaju. Sada je on nominalno dio oporbe. U nesreći u kojoj se teretnjak zabio izravno u njegov automobil, on je samo lako ozlijeđen. Ako se vlada zaista pokušavala riješiti Draškovića, kao što on optužuje, mogući je cilj bio spriječiti stvaranje ujedinjene oporbe. Srbi su siti ne samo Miloševića već i sitničavih raskola među njegovim kritičarima. No te se podjele možda smanjuju. Prava oporbena skupina, Savez za promjene, nedavno je organizirala noćna ulična okupljanja, iako je policija nekoliko puta istukla prosvjednike. Prosvjedi su maleni, no oni su pozitivan korak koji je savez učinio popularnijim. On i Drašković se sad također slažu da će tražiti prijevremene izbore budu li određeni uvjeti zadovoljeni. Srpski demokrati s pravom ne vjeruju Draškoviću - posljednji put kad je Milošević napao njega i njegovu obitelj, on je reagirao tako što je prigrlio njegov poredak. Drugi članovi njegove stranke manje su autoritarni i pripadaju pravoj oporbi. U Bjelorusiji, gdje vlada staljinistički diktator Aleksandr Lukašenko, od travnja su zagonetno nestala četvorica istaknutih oporbenih vođa. U svakom slučaju, vlada kaže da o tome nema informacija, iako je jedna nestala osoba, bivša čelnica narodne banke Tamara Vinnikova, u trenutku nestanka bila u kućnom zatvoru, dok su ostali bili pod stalnom prismotrom sigurnosne službe. Ako Lukašenko sad otima oporbene vođe, možda on zapravo pokušava natjerati oporbu da uzmakne od dogovora o mogućnosti slobodnih izbora pod europskim pokroviteljstvom sljedeće godine. Ili on (budući da su se njegove veze s Europom i Washingtonom malo poboljšale) možda samo misli da se može nekažnjeno izvući. Zapadna skupina s najviše utjecaja u Bjelorusiji je OESS, koji je ostao neobjašnjivo tih u svojoj obrani bjeloruske oporbe. OESS i inozemne vlade, jačanjem potpore za bjeloruske disidente, moraju dokazati da je Lukašenko u krivu", zaključuje uvodničar lista. Njemački javni službenici prosvjeduju protiv Schroederova plana "Deseci tisuća učitelja, policajaca i drugih javnih službenika okupili su se u utorak u središtu Berlina, prosvjedujući protiv planova kancelara Schroedera da potkreše njemačku socijalnu državu", piše Roger Cohen. "(...) Schroeder je prije toga isključio mogućnost uvođenja 'poreza na bogatstvo' i ustvrdio da je potrebno smanjiti izdvajanja za mirovine. No nedavno je izrazio spremnost da ponovno razmotri pitanje poreza na bogatstvo, kao i prijedlog jednog sindikata da se nezaposlenost pokuša ublažiti smanjenjem dobi odlaska u mirovinu na 60 sa 65 godina. Taj očiti preokret razveselio je desničarske komentatore i izložio Schroederove probleme u skiciranju koherentnog puta, ostajanju uz taj put, i pronalasku potrebne političke potpore. Socijaldemokratski kancelar doživio je, od kolovoza, poraz u nizu državnih i mjesnih izbora. U iznimno oštrom komentaru, utjecajne novine centra i desnice Die Welt objavile su u utorak da je Schroederova 'berlinska republika' izgubila smjer. 'Moto ovog 'mambo kancelara' jest dva koraka naprijed, jedan natrag - ili obrnuto', pisali su. Die Welt nije prijatelj socijaldemokrata, no mnogi drže da je Schroederova prva godina mandata dobrim dijelom bačena u vjetar zbog unutarnjih sukoba u njegovoj crveno-zelenoj koaliciji i očitih teškoća u odlučivanju tko mu je važniji, velike kompanije ili radnička klasa. Poslovni su ljudi općenito pljeskali Schroederovim planovima kresanja državnoga sektora, koji ovdje čini oko 50% gospodarske aktivnosti, smanjenjem proračuna u visini od 16,6 milijarda dolara. Plan također poziva na zamrzavanje mirovina i čvrst nadzor nad povišenjem plaća. No državni sektor, uključujući učitelje, policiju i djelatnike vladinih agencija, zabrinut je i ljutit zbog tih planova, što je potaknulo prosvjede. 'Schroederu, vrati se kući', pisalo je na jednom transparentu. To pokazuje da su mnogi koji su glasovali za socijaldemokrate razočarani kancelarom koji je, smatraju oni, izdao stranačke korijene. Javni službenici i sindikati temelj su socijaldemokratske stranke. Zbog njihova otpora reformama Schroeder nije siguran može li u centru skupiti dovoljno novih glasova koji bi nadomjestili gubitak tradicionalnih sljedbenika. Schroeder je u utorak izjavio da neće promijeniti politički smjer. 'Vlada neće mijenjati politiku', ustrajao je. 'Spor rast plaća dio je paketa reformi.' No na poticaj pomoćnika zabrinutih padom potpore za kancelara, on se prošlog tjedna pokolebao. Čini se da je kancelar odlučio još jednom predobiti ljevicu, ili bar ublažiti njihovu ljutnju. Schroeder je pristao proučiti prijedlog najvećeg njemačkog sindikata, IG Metalla, o smanjenju dobi odlaska u mirovinu. To bi, po mišljenju sindikata, pomoglo u stvaranju poslova. No nije sigurno kako se ta zamisao može uskladiti sa Schroederovim inzistiranjem da se mirovine moraju zamrznuti. 'Oni koji žive duže, ne mogu odlaziti u mirovinu ranije', rekao je Wolfgang Schauble, vođa oporbenih kršćanskih demokrata. 'Ta je zamisao apsurdna.' IG Metall smatra da bi se raniji odlazak u mirovinu mogao financirati uplatama radnika u posebni fond. Kancelar je rekao da bi, ako je takvo financiranje zaista ostvarivo, raniji odlazak u mirovinu mogao pomoći u rješavanju problema njemačke nezaposlenosti, koja iznosi 10%. Također je pristao na to da u prosincu na kongresu socijaldemokratske stranke podnese prijedlog o porezu na bogatstvo. Jedan ljevičarski socijaldemokrat, Detlev von Larcher, smatra da bi Nijemci s više od 280.000 dolara godišnjeg prihoda trebali izdvojiti 10% svojeg bogatstva tijekom 10 godina u porezu da pomognu financirati obnovu bivše istočne Njemačke. Nije skoro uopće vjerojatno da bi takva zamisao, ili išta slično, moglo ikad postati zakon. No Schroederova neodlučnost o porezu na bogatstvo otkriva još jednom njegovu duboku nesigurnost o pitanju za što se njemački socijaldemokrati sad zalažu." THE WASHINGTON TIMES 20. X. 1999. Unija engleskoga govornog područja "Trijumfalni povratak Margaret Thatcher na konferenciji konzervativne stranke u Blackpoolu ovaj mjeseci bio je dojmljiv. Prošlo je devet dugih godina otkad su Margaret Thatcher, sad barunicu Thatcher, njezini kolege iz konzervativne stranke izbacili u puču dostojnom spletaka iz Kremlja. Zapravo, torijevci se još sređuju i nisu ni blizu oporavku od preokreta koji je zaključio eru Margaret Thatcher. Ako se američki konzervativci ovih dana osjećaju podvojeno o pitanju svog mjesta u svijetu, njihova kriza identiteta nije ništa prema onoj koja izgleda muči torijevce", piše Helle Bering. "Jedan su znak bile ovacije koje je dobila bivša premijerka, i to unatoč činjenici da je njezin govor sasvim sigurno sadržavao više žestine nego jasnoće. Ipak, nakon godina gledanja monotonog Johna Majora i sadašnjeg vođe Williama Hagua, gledati Margaret Thatcher bilo je osvježavajuće. (...) 'Mi smo zapravo najbolja zemlja u Europi. Za mojega života svi su problemi stizali s Kontinenta, a sva rješenja iz zemalja engleskog govornog područja.' Veliki pljesak. Pa, ta provokativna raščlamba dvadesetog stoljeća možda nije sasvim netočna. Ipak, morate se zapitati je li njezin dublji smisao pravi smjer ili pogrješan početak za konzervativce ovdje i u Britaniji, primjerice, znači li to da se zemlje engleskoga govornog područja, posebno Britanija i Sjedinjene Države, trebaju držati zajedno protiv ostatka svijeta kojeg obilježavaju babilonska zbrka i mračne francuske urote. U Blackpoolu je, čini se, čak kružila peticija u kojoj je stajalo da bi Britanija trebala postati 51. američka država, što je zasigurno čudan prijedlog od bivše kolonijalne sile. Savršeno je razumljivo da britanski torijevci moraju biti ljuti i razočarani zbog uspjeha spretnoga laburističkog premijera Blaira, kao i da su američki konzervativci razjareni neuništivošću predsjednika Clintona. Isto je tako razumljivo da navodni dinamizam takozvanoga trećeg puta razbješnjuje sve koji stoje na desnoj strani. No ne smije se dogoditi da ih ti osjećaji natjeraju da krenu u krivom smjeru. Ta su se pitanja prošloga tjedna razmatrala na konferenciji Heritage Foundation pod naslovom 'Poslije trećega puta: oživljavanje konzervativnog vodstva u Americi i Britaniji'. Konferencija je okupila sudionike s obje strane Atlantskog oceana. Među izlaganjima koja su najviše poticala na razmišljanje bilo je predavanje Johna O'Sullivana, urednika časopisa 'National Review', koji je predložio veliki savez zemalja engleskoga govornog područja koji bi išao u korist i Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Drugi koji bi mogli biti pozvani da se priključe klubu bili bi Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika i, možda, Indija. Irska, također? Ta sila anglofonih zemalja zastupala bi koherentni demokratski, parlamentarni i pragmatični pristup svijetu, model koji im je zaista svima dobro služio, i koji se pokazao postojanim u obrani slobode gdje god je prihvaćen. Takav savez nije nova zamisao. George Orwell čak je imao ime za njega: 'Oceanija'. U praktičnom smislu, to bi značilo labaviju vezu između Britanije i Europske unije, i britansko članstvo u Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini. To bi značilo da Britanci ne bi prihvatili euro. To bi značilo očuvanje Britanije kao izrazito važnog dijela NATO-a; ona bi radila protiv snaga na Kontinentu o pitanju snažnije europske obrane i vanjskopolitičkog profila pod, recimo, francusko-njemačkim okriljem. Povjesničar Robert Conquest iz zavoda Hoover zalaže se u jesenskom broju National Interesa u sličnom tonu za razboritiji savez od Europske unije, 'savez koji bi bio prirodan, umjesto umjetan, koji bi pratio kulturne sklonosti umjesto da ih presijeca.' Conquest popisu pozvanih zemalja dodaje Irsku i narode Kariba i Pacifika. (...) Uza sve dužno poštovanje spomenutim govornicima, kojima se divim kao misliocima, političarima i piscima, držim da su ti misaoni eksperimenti, iako su iznimno zanimljivi i dozivaju u sjećanje slavu britanskoga carstva u danima koji su prohujali, zasad jako daleko od stvarnosti. Stoga bi se mogli pokazati štetnima u zadaći vraćanja konzervativne misli na položaj političke prevlasti posebno u Britaniji, no iskušenje također može biti problematično i u Sjedinjenim Državama. Bolje bi bilo smišljati povratak konzervativizma u sferu stvarnog - što znači u NATO, Europsku uniju i mnoge druge nesnosne prekooceanske i europske ustanove, nego sanjati snove prošlih vremena." NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. X. 1999. Granice rasta "Novi predsjedatelj Povjerenstva EU Romano Prodi ubrzava tempo. Skupina stručnjaka, koja je osnovana na njegovu inicijativu i obuhvatila je i bivšega njemačkog predsjednika Richarda von Weizsaeckera, već je predstavila izvješće o sustavnoj reformi EU i članice ga sada brižno proučavaju. Glavna preporuka stručnjaka: EU mora osuvremeniti svoje institucije i proceduru usklađivanja stajališta do g. 2000. Samo se na taj način europska zajednica može osposobiti za planirano proširenje na istok. Tom se zahtjevu vjerojatno nijedna vlada neće otvoreno suprotstaviti jer je primanje novih članica već dugo dogovorena stvar. No, nekoliko mjeseci nakon stupanja na snagu Amsterdamskoga sporazuma o EU - 1. svibnja ove godine - postavlja se temeljno pitanje koliko bi daleko reforma trebala ići. Može li se europska zajednica zadovoljiti tek s laćanjem detalja, neriješenih u Amsterdamu? Ili bi Europska unija sada trebala iskoristiti priliku i odmah izraditi pravi europski ustav? U svakom slučaju, europska zajednica uputila se s planiranom strukturnom reformom na rizičan put. Izuzetno ambiciozna reforma mogla bi pretjerano opteretiti njezine snage. Već je Amsterdamski sporazum razotkrio granice volje za postizanjem dogovora. Doduše, članice su smogle snage za prebacivanje brojnih odjela unutarnje i pravosudne politike u djelokrug zajedničkih institucija a poboljšani su i mehanizmi za donošenje odluka u sferi vanjske i sigurnosne politike. No, članice EU istodobno su postigle suglasnost o složenoj klauzuli o fleksibilnosti, koja omogućuje svakoj članici da odbija određene korake u procesu proširenja. Jedinstvo Europske unije, koje su prije 40 godina zamislili utemeljitelji Europske gospodarske zajednice, sve se više pretvara u fikciju. Pitanje je može li europski ustav pridonijeti rješavanju tih problema. I stručnjaci se mudro suzdržavaju od iznošenja mišljenja o toj osjetljivoj temi, iako predlažu snažnije raščlanjenje budućega temeljnog sporazuma EU - primjerice, jedan dio toga sporazuma trebao bi sadržavati osnovna prava građana a drugi smjernice i proceduralna pravila za rad institucija, koja mogu biti brže promijenjena. No, i taj je plan zapravo više predviđen za dugoročnu perspektivu EU. Članice danas uopće ne pokazuju zanimanje za tovarenje na vrat EU toga divovskog, novog sporazuma, oko čijeg bi se sadržaja zajednica godinama morala sporiti. Osim toga, prijeti i opasnost da mlaka institucionalna reforma pretvori EU u blokiranog diva. Po aktualnom voznom redu, prvi kandidati iz istočne i srednje Europe trebali bi biti primljeni u EU do g. 2003. U europsku zajednicu želi stupiti najmanje 10 država iz te regije. U Bruxellesu je u početku favorizirana strategija po kojoj se trebalo pregovarati samo s nekoliko izabranih kandidata dok su ostali, na neodređeno vrijeme, trebali biti gurnuti u čekaonicu, ali je pokopana na summitu EU, održanom u finskom gradu Tampereu. Europska unija ne može zabraviti svoja vrata želi li siromašnim rođacima na istoku pružiti političku i gospodarsku perspektivu u Europi. No, bude li se Povjerenstvo EU sastojalo od više od dosadašnjih 20 povjerenika, svaki prijedlog smjernica ili propisa suočit će se s prijetnjom propasti. Ministarsko vijeće s 25 ili čak 27 zemalja- članica, koje bi u važnim područjima moglo donositi odluke samo uz jednoglasan pristanak svih članica, demontirat će samo sebe u beskonačnim raspravama. Ta su pitanja zapravo trebala biti riješena već u Amsterdamu, ali nedostajala je odgovarajuća politička volja. Sada je EU prisiljen ispraviti propušteno uz veći vremenski pritisak. Pritom valja skrenuti pozornost na problem da smanjenje broja povjerenika nije moguće riješiti bez reforme važnosti glasova u Vijeću ministara EU. U tom je tijelu EU Njemačka, kao najveća članica s naviše stanovnika, preslabo zastupljena. Dok SRNJ sa svojih 81 milijun stanovnika može utjecati na odlučivanje sa samo 10 glasova, samo mala Belgija s 11 milijuna stanovnika raspolaže s pet glasova. 10 milijuna Grka također ima pravo na pet glasova u Vijeću ministara EU. Odrekne li se Njemačka ubuduće jednog od svoja dva povjerenička položaja, taj bi gubitak trebao biti nadoknađen bar u Vijeću ministara EU radi očuvanja ravnoteže utjecaja u europskoj zajednici. Rezime: EU će se morati još teško boriti sam sa sobom kako bi prihvatio odluku čak i o malim reformskim potezima, nužnim za proširenje EU na istok. Ubuduće će tijek europskog ujedinjenja biti još manje pravocrtan nego dosad. Naime, već gospodarski jaz između starih i novih članica utjecat će na stvaranje novih interesnih koalicija u EU, koje su, uostalom, već danas prisutne u obliku skupine Euro-11 (riječ je o sudionicama u Europskoj monetarnoj uniji, koje koordiniraju svoju gospodarsku politiku). Doduše, ta fleksibilnost ne smije rezultirati prerastanjem Europske unije u zajednicu a la carte, u kojoj svatko može po volji birati najbolje", naglašava na kraju komentara Andreas Oldag. FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. X. 1999. Zaštitna postrojba u klopci "Uloga poštenoga posrednika između kosovskih Srba i Albanaca bila je od samog početka više nego osjetljiva za međunarodnu zajednicu i postrojbu KFOR. Napokon, NATO je ratovao za albansku etničku skupinu, ali je istodobno naglasio da svi zagovaraju ostanak Kosova u okviru jugoslavenske savezne države. To može uspjeti samo ako srpska manjina ostane na Kosovu, ako bude sigurna te ako bude uspostavljen i uspješno održan minimum suradnje i zajedničkoga života tih dviju etničkih skupina. O tome zasad ne može biti ni govora. KFOR pokušava zaštititi Srbe na Kosovu - uz ograničeni uspjeh. Svake noći negdje na Kosovu plamen proždire srpske kuće. Da KFOR nije štitio manastir u Prizrenu, u kojemu utočište traži sve više Srba iz toga grada, njihov život ne bi bio vrijedan prebijenog novčića. Stoga nije nimalo čudno što su kosovski Srbi odlučili stvoriti vlastitu zaštitnu postrojbu. Ona vjerojatno neće biti djelotvornija od KFOR-a, ali time bi Srbi u stopu slijedili strukture Albanaca, koji bar službeno preobražavaju svoju oslobodilačku vojsku, OVK, u zaštitnu postrojbu, naoružanu lakim oružjem. Drugim riječima, takav razvoj događaja ne obećaje ništa dobro za KFOR kao ni za političke pokušaje uspostave mira na Kosovu i ujedinjenja te pokrajine. Štoviše, paralelno razvijanje zaštitnih postrojba učvršćuje etničko raščlanjivanje i kantonizaciju Kosova", zaključuje Jochen Siemens. SLOVENIJA DELO 20. X. 1999. Tuđman kao adrenalin "Zacijelo nema Slovenca kojemu izjava Franje Tuđmana da je 'Piranski zaljev hrvatsko more' ne bi natjerala krv u glavu ili barem povisila razinu adrenalina. Prvi put smo naime čuli novo pojašnjenje hrvatsko-slovenskog spora u traženju granične crte na moru, dok smo se praznih priča o nekakvom kravljem trgovanju između slovenskih i srpskih političara na štetu Hrvatske te o našem iskorištavanju poslijeratnih teškoća naslušali još od 1992. kad su se Hrvati pripremali za predsjedničke i parlamentarne izbore. Kao i sada za poluparlamentarne za zastupnički dom Sabora, kad Tuđman i njegov HDZ prvi put poslije devet godina imaju loše izglede. Na možebitni izborni poraz pak nitko, tko nešto znači u hadezeovskoj vlasti nije pripremljen, jer ga shvaćaju kao svršetak Hrvatske i njezine samostalnosti. Ili kako je u ponedjeljak izjavio predsjednik Tuđman u razgovoru s inozemnim novinarima: 'Uvjeren sam da će one sile koje su stvorile Hrvatsku i uvjerljivo pobijedile na osam dosadašnjih izbora i referendumu, isto tako pobijediti na novim izborima, jer je to u interesu hrvatskoga naroda!' Paniku u hadezeovskim redovima sve teže prikrivaju ili ju i ne nastoje prikriti, osobito ako sudimo po zadnjim javnim predstavama hrvatskoga Predsjednika u domaćoj i prvi put poslije četiri godine i u inozemnoj javnosti. Svaki njegov nastup doma i u inozemstvu izaziva negodovanje ili ozbiljne prigovore, kao subotnji u Gračacu, kad je rekao da je hrvatska vlast dopustila povratak samo nekim Srbima koji nisu uprljali ruke krvlju i da je zauvijek prošlo vrijeme srpske prevlasti u bivšoj kninskoj krajini. I u spomenutom slučaju Tuđman se ugrizao za jezik, jer je tijekom oslobađanja bivše krajine pozivao Srbe da ostanu u svojim domovima a sada 'priznaje da je tada postupao licemjerno', drži liberal Vlado Gotovac. Pa iako je hrvatski Predsjednik po vlastitom uvjerenju duševno i tjelesno zdrav, ne bi bilo pametno vagati svaku njegovu grubu riječ o hrvatsko-slovenskim i drugim odnosima. Istina je da Tuđman drži tako reći sve konce hrvatske vlasti, a njegova je riječ često prva i zadnja i u djelatnostima koje je samo u Hrvatskoj politika postavila na svoju razinu, recimo nogomet, bilo bi nerazumno nagađati što je imao na umu kad mu se omaklo da je 'Piranski zaljev hrvatsko more'. To ne rade ovako ili onako izazvani u međunarodnoj zajednici za koju ima niz oštrih pripomena i pritužaba. Ne zbog izbora kad se oslobađaju najrazličitije strasti, nego zbog svoje naravi. Jer nitko ne može čovjeku naštetiti toliko kao on sam, utoliko više kad se radi o državniku Tuđmanova kova, makar bio toliko hladan i nečovječan kako govori u više puta ponovljenoj tezi da je hrvatski narod najnadareniji. S njom, po riječima istarskog zastupnika Damira Kajina, zastupa 'rasističku i arijsku teoriju prevlasti, jer na posljetku drži i da različiti narodi uglavnom mogu živjeti u susjedstvu, ali ne zajedno'. A mi smo ipak bili i bit ćemo susjedi" - zaključuje Peter Potočnik. ITALIJA LA REPUBBLICA 20. X. 1999. Crkva pod opsadom islamskog napredovanja "Migracija ljudi i ideja, koja preokreće suvremeni svijet, odjednom počinje zadavati novi osjećaj straha u europske katoličke crkve, koje će u subotu zaključiti Sinod svojih biskupa: strah da će izgubiti svoje teritorije, no još više strah da će izgubiti dušu. (...) Kuran koji se čita u podrumima koji služe kao džamije, odzvanja mnogo opasnije od melodija New agea, glazbene pratnje konzumizma. Tako je sredinom tijeka Sinoda, koji je počeo prijavom sve šireg ravnodušja, tolikog da čak izaziva i strah od rizika kontinentalnog odricanja od vjere, došlo do zaokreta. Istini za volju, temu je već uveo kardinal Paul Poupard, prefekt vijeća Svete Stolice za kulturu: 'Islam Europi i zapadu postavlja opasan izazov, veliki problem kršćanskoj nadi'. S jedne je strane, dakle, islam koji se smatra istodobno 'vjerom, kulturom i društvom, načinom života, mišljenja i ponašanja te nam sadašnje stanje potvrđuje da se taj islam ne mijenja'. S druge su strane u Europi kršćani 'spremni na marginalizaciju svoje crkve, i oni će zanemariti korizmu, ocjenjujući je prevladanom, ali će biti zainteresirani, ako ne i zadivljeni, ramadanom'. (...) Ozračje se dalje zagrijava raspravom na sinodu monsinjora Bernardinija, iz male katoličke zajednice u Smirni, u Turskoj. 'Kako bih bio kratak i jasan, ispričat ću vam tri slučaja za koje, s obzirom na porijeklo, smatram da su se stvarno dogodili'. Vrijedi opširno nabrojiti te optužbe, koje su, po njegovu vlastitom priznanju, iz druge ruke, ali su unatoč tome objavljene na istaknutom mjestu u 'Avvenireu'. Počinje se s anonimnim navodom neke ugledne muslimanske ličnosti koja kršćanskim sugovornicima obećaje: 'Zahvaljujući vašim demokratskim zakonima, mi ćemo napraviti invaziju na vas, zahvaljujući našim vjerskim zakonima vladat ćemo nad vama'. (...) Slijedi komentar monsignora Bernardinija: 'Treba vjerovati, jer je vlast već počela petrodolarima, koji se ne troše za stvaranje radnih mjesta u sjevernoj Africi ili Bliskom istoku, nego za gradnju džamija i kulturnih centara u kršćanskim zemljama s muslimanskim useljenicima, uključujući i Rim, središte kršćanstva. Kako da se u svemu tome ne može vidjeti jasan program širenja i osvajanja?'. (...) To nije sve. I beogradski nadbiskup, Franc Perko, novinarima izjavljuje 'kako se ne čini moguće s muslimanskom zajednicom provesti istinski dijalog'. Štoviše: 'Još nekoliko desetljeća, možda jedno stoljeće, i islam će biti najveća opasnost za kršćanstvo, posebno u Europi'. Opasnost koju je proviđenje poslalo kako bi kaznilo podjelu među kršćanima 'jer nije slučajno da je njegovo širenje počelo kada se prekinulo jedinstvo'. Taj dugi popis prijava zaokružuje govor koji je na Sinodu održao tradicionalistički francuski filozof Alain Besancon: 'Oko četiri do pet milijuna muslimana, nazočnih samo u Francuskoj, brojka je uporediva s onom praktičnih katolika. Povijest poučava kako je miran suživot islama i kršćanstva nesiguran. Posljedično, Crkva koja nije sigurna u svoju vjeru izlaže se riziku prijelaza na islam'. (...) Kao što se vidi, uvelike smo iznad jedne legitimne, jake inicijative za obranu kršćana progonjenih od muslimana, u Timoru, Sudanu, ili bilo kojemu drugom mjestu ovoga planeta. Ne ograničava se na nastojanje da se posvuda uspostavi reciprocitet slobode vjere. Naprotiv, čini se da se neki sektori europske crkve zanašaju da se može vratiti identitet i energija, obnavljajući izazov povijesnom neprijatelju, čija ih silovita, tajanstvena vitalnost i fascinira. I gradnja džamija i kulturnih središta na teritorijima kršćanskih korijena, ali koje već nastanjuju milijuni useljenika, shvaća se kao dijabolični plan, gotovo kao da preobraćenja i misionarstvo nisu dio i kršćanske baštine. Mnogo drukčiji su tonovi i ekumenske riječi Ivana Pavla II., možda zato što je stari papa već odavno prestao identificirati Zapad i Kršćanstvo, i znao je i drugdje, na jugu svijeta, tražiti težište svoga Papinstva. No u međuvremenu se iza novih bojazni koje se šire u europskoj crkvi, otkrivaju tradicionalističke nostalgije o kojima Gianni Baget Bozzo teoretizira u knjizi 'Izgubljeni Bog', sve do hvaljenja europskoga kolonijalizma koji je stvorio 'temelje svjetske zajednice', kojega je na to nagnao njegov kršćanski korijen, jedine moguće za Zapad, koji se doživljava kao kršćanski, i protiv kojega se islam bori. Eto objašnjenja europske duhovne krize: s jedne strane, 'Katolička crkva koja je pretrpjela novi val protestantizma i prihvatila živjeti svoju sekularizaciju', a, s druge, 'traženje vjere u postmaterijalističkom društvu' koje odgovore traži u budizmu bez Boga ili u snažnom Bogu islama. Samo što na taj način katolički tradicionalizam ne čini drugo nego ponovno predlaže sukob civilizacija, koji je postao još eksplozivniji zbog činjenice da je Europa već postala zajednički teritorij, gdje smo svi pozvani izgraditi suživot, prihvaćajući nadteritorijalnost vjerskih opcija. (...) Katolička crkva već se dugo vremena nalazi na čelu procesa pacifikacije na cijelom kontinentu, i uistinu nije zamislivo da će strah na kraju omesti tu njezinu vrijednu funkciju. Međutim, treba se bojati da njezina uznemirenost pruži neželjenu izliku beskrupuloznim ličnostima koje nastoje ostvariti politički uspon. U subotu je, na jednom trgu u Vicenzu, došlo do neugodnog zagrljaja između Umberta Bossija i vođe austrijske ksenofobične desnice Joerga Haidera, koji je upravo probudio masu pristaša 'Lege' vičući u mikrofon: 'Živjela Padanija'. Kako bi objasnio novi sveti srednjoeuropski savez protiv globalizacije, koju traže američki bankari, i protiv opasnosti od islamske invazije, Bossi je izvukao svoje, odnedavno, sklonosti kršćanstvu: 'Sukob koji se zbiva blisko se tiče i kršćanstva, odnosno dobra, napadnutog od zla koje pokušava uništiti sve predmete drage čovjeku, kao što su ljubav i obitelj' (...)", piše Gad Lerner.