FR-LIBERATION 20.X.PRODI-REFORMA POVJER.

FRANCUSKA LIBERATION 20. X. 1999. G. Prodi, zaboravili ste jednu pojedinost "Najavljen je novi eurokrat: on će biti upućen, popustljiv, prilagodljiv, a njegovo će promaknuće biti samo rezultat zasluga. Taj bi europski superdužnosnik uskoro trebao ugledati svjetlo dana, kao što je obećao Romano Prodi, predsjednik Povjerenstva. U pitanju je njegov osobni ugled: na tu je dužnost imenovan zato što je prekinuo s mnogim navikama koje su uzrokovale brojne poremećaje u radu bruxelleske uprave i ostavku Povjerenstva koje je predvodio Jacques Santer, 16. ožujka. Problem je što je stvarnost puno zamršenija nego što to zamišljaju anglofilni Talijan Romano Prodi i njegova desna ruka, Britanac Neil Kinnock: njihova odluka, bučno objavljena 29. rujna, o promjeni visokih dužnosnika u bruxelleskoj izvršnoj vlasti - premještanjem glavnine od četrdesetak 'glavnih direktora' - govori da nisu točno shvatili kako djeluje sustav Unije. Koliko god bila potrebna, reforma Povjerenstva ne može se temeljiti samo na uputama koje se obično predlažu da bi se omogućio napredak javnih služba u državama. Jednostavno zato što Povjerenstvo nije obična uprava: ono je izvršna vlast Unije i kao takvo mora zastupati svih petnaest država članica. Drugim riječima, 'zemljopisna' ravnoteža, kako kažu u Bruxellesu, zapravo državna, bitan je čimbenik vjerodostojnosti i prihvatljivosti Povjerenstva, izrazito političkoga tijela. Je li moguće zamisliti da ono bude sačinjeno samo od Nijemaca, pa bili oni i sasvim dorasli zadaći? Pitanje je zacijelo pretjerano, ali jasno je da će svaka suviše očita neravnoteža uzrokovati neprihvaćanje ustanove u narodu. Ne treba zaboraviti da same vlade pojedinih država pokušavaju unutar sebe osigurati zastupljenost regija. A Unija je još daleko, jako daleko od jedinstvenoga saveza kultura. Naravno, moguće je odgovoriti da europski dužnosnici više ne zastupaju svoju zemlju i da su odani svojoj ustanovi, a ne svojoj prijestolnici. To je djelomično istina. Ali ne potpuno: svatko je nositelj vlastite političke, pravne i upravne kulture i vlastitih nacionalnih vrijednosti. Francuz će sigurno bolje od Britanca razumjeti prednosti upletanja države, a Britanac bolje od Francuza prednosti konkurencije. Nije slučajno što svaka zemlja želi nametnuti svog čovjeka, čim se oslobodi neko mjesto, i to ne samo u Uniji. Ta se ravnoteža, za sada, poštuje na razini povjerenika, budući da svaka zemlja ima pravo na najmanje jedno mjesto (dva za pet 'velikih' zemalja). No, nije sigurno da će ostati tako: kada se proširenje dovrši, Unija će imati tridesetak članica. Teško je zamisliti Povjerenstvo s takvim obiljem povjerenika, kada nema dovoljno ministarstava. Potrebno je, dakle, sačuvati državnu zastupljenost na razini uprave. Nije riječ, očito, o tome da se nad mjestima vijore zastave: tako nema nikakva razloga da Francuska zauzima glavnu upravu za poljodjelstvo od samog početka Unije, kao i Njemačka konkurenciju, a Italija financijske i gospodarske poslove. (...) Još bi jedna stvar, na koncu, mogla pokvariti odnose između Bruxellesa i javnog mišljenja: jezik. Glavna sklonost dužnosnika i diplomata - koja će se pojačati s proširenjem - jest da od engleskog načine jedini radni jezik europskih ustanova. Ako i zanemarimo činjenicu da jezik nije neutralan, već da prenosi vrijednosti i pojmove koji su mu vlastiti, sasvim je nelogično da se Unija odriče, makar i na prikriven način kako to trenutno čini, višejezičnosti: za razliku od UN-a, NATO-a ili OESS-a, ona donosi propise koji pravno obvezuju države. To ima dvije posljedice: s jedne strane, ti se propisi moraju prevesti na jezik zemlje u kojoj će se provoditi. S druge, izrada tih propisa može biti samo rezultat nagodbe - čija se načela moraju već naći u prvotnom prijedlogu o Povjerenstvu - između petnaest narodnih tradicija. Zato se zemljopisna ravnoteža i njezine izravne posljedice, višekulturnost i višejezičnost, moraju sačuvati u Bruxellesu, inače se izlažemo opasnosti da trajno izgubimo dodir s europskim građanima koji će se sve manje prepoznavati u toj ustanovi što želi njima upravljati, a da ništa ne zna o njima. Nije riječ o nacionalizmu, već o pragmatizmu u ovoj fazi izgradnje Europe", u rubrici 'Rasprave' piše Jean Quatremer, dopisnik lista iz Bruxellesa.