FR-LIBERATION 19.10.AMERIČKA POLITIKA

FRANCUSKA LIBERATION 19. X. 1999. 'Loš primjer' za ostatak svijeta "'U najboljem slučaju američko će vodstvo doživjeti zastoj do izbora u jesen 2000.; u najgorem, imat ćemo nepravilne, pa i kobne odluke.' Taj europski komentar o 'pouci' glasovanja američkog Senata o sporazumu CTBT (Opći sporazum o zabrani nuklearnih pokusa, op. prev.) ukratko govori o načinu na koji se izvan Sjedinjenih Država doživljavaju političke prilike u Washingtonu. Jacques Chirac, Tony Blair i Gerhard Schroeder imali su dosta vremena da ovog vikenda, na europskom susretu na vrhu u Tampereu komentiraju to neobično stanje, oni koji su načinili korak bez presedana poslavši zajedničko pismo senatorima kako bi ih potaknuli da glasuju za sporazum. Uzalud, mišljenje trojice glavnih europskih partnera SAD-a malo vrijedi trinaest mjeseci prije izbora. S ove strane Atlantika, pljuska senatora čini se kao 'potpuni propust' i 'loš primjer' ostatku svijeta, u času velike zbrke. Ipak, te osude nisu lišene dvosmislenosti: osuđuje se velesila kada do kraja igra ulogu žandara koju si je dodijelila, a ne propušta se prigoda da ju se ukori kada je ne prihvaća u potpunosti. To je težina onoga što šef francuske diplomacije zove 'supersila': bilo da se kreće ili miruje, svi u svijetu to osjećaju... Tako su poklapanja u vremenskom planu gdjekada kritična: u času kada SAD odbija potvrditi nuklearni sporazum, pakistanska vojska ruši građansku vladu i preuzima zapovjedništvo u zemlji koja je nedavno postala nuklearna sila, a u prikrivenom je ratu s Indijom koja je također opremljena tim oružjem za masovno uništenje. A Indija i Pakistan pregovarali su s Washingtonom o priključenju CTBT-u i o postupnom popuštanju napetosti na potkontinentu. Razlog za potpisivanje očito je suviše slab za pakistanskog generala koji je postao gospodar nuklearnog oružja koje je više no ikad simbol moći. U trenutku kada međunarodna zajednica s mukom pronalazi odgovor na rusku ofenzivu u Čečeniji, američko gubljenje ugleda čini neuspješnim sve napore i daje slobodne ruke ruskoj vlasti koja je također nejedinstvena s obzirom na izbore. (...) Na prvi pogled besmisleno je što su takve prilike nastale godinu dana nakon događaja bez presedana na Kosovu, gdje je NATO, bez odobrenja UN-a, djelovao na području suverene Jugoslavije kako bi zaustavio pokolje, i na Timoru, gdje je Washington prisilio Indoneziju da prihvati upletanje. Tako je Clinton prošlog mjeseca mogao pozdraviti 'jedinstvenu priliku' koja se pružila vlasti da svugdje promiče 'vrijednosti koje pobjeđuju u XX. stoljeću'. Takvo je stajalište izazvalo različite odgovore u svijetu, ali je svakako značilo nepatvoreni internacionalizam. Za Europljane, američka politika od koje se čini predstava, trebala bi dovesti do bržeg hoda prema Uniji koja će imati usklađene mogućnosti za vanjsku politiku i obranu. Jacques Chirac trebao bi danas podsjetiti na to u svom nastupu u Strasbourgu pred europskim i... američkim parlamentarcima. Čini se da se oko pitanja obrane stvara tvrda francusko-njemačko-britanska, pa i španjolska jezgra, a jučerašnje stupanje na dužnost Javiera Solane kao 'gospodina za vanjsku politiku' petnaestorice, omogućuje Europi da izrazi svoje mišljenje, u času kada Amerikanci gube tu mogućnost. Europa, koja je još na riječima, daleko je, dakako, od usklađenog djelovanja, ali će petnaestorica biti doista potaknuti da ovaj put ne propuste svoj ulazak u svijet", piše Pierre Haski.