US IHT19.X. 3 AM.VANJSKE POLITIKE-PFAFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19. X. 1999. Tri vrste američke vanjske politike "Postoje tri vrste američke vanjske politike a svaka ide drugim smjerom: to su službena politika Clintonove vlade, koju predstavljaju Predsjednik i ministarstvo vanjskih poslova, Pentagonova politika i vanjska politika Kongresa", piše William Pfaff. "Neslaganje između kongresne i vladine vanjske politike krivo je za razoran poraz Općeg ugovora o zabrani pokusa. (...) Vanjska politika Kongresa je nekoherentna, ali je tijekom Clintonova predsjednikovanja krenula oštro u izolacionističko- nacionalističkom smjeru, bez svijesti gdje ta cesta vodi. Politika Kongresa inače služi željama poslovnih skupina pritiska i lobijima koji se zalažu za posebne interese, s čak još većom pripravnošću od Bijele kuće. Vanjska politika Pentagona se otprilike približava Predsjednikovoj, ali ima vlastite prioritete. Katkad uspijeva u nametanju tih prioriteta unatoč namjeri Predsjednika i Kongresa, a katkad se ujedinjuje s Kongresom da zaustavi Predsjednika. Osnovna politika Pentagona je sačuvati 'nadmoćnu' američku vojnu snagu svugdje u svijetu, kako bi presrela ili ugušila svaki izazov Sjedinjenim Državama. Ona je diskretna iako nesuptilna, a provodi se vojnom diplomacijom, razmjenom časnika i škola, misije uvježbavanja i zajedničke vježbe. Ona se trudi oko inozemnih vojnih vođa i tako je često u dodiru sa stvarnom moći u zemljama u razvoju. Ona je sklona pretpostaviti da je američka vojska stvarni čuvar američkoga interesa, dok se Kongres prepušta demagogiji a vlade slijede dvostranačke programe. Pentagonova politika trebala bi utjecati na vojne snage u inozemstvu tako da poštuju ljudska prava i civilnu vlast. Indonezija nije bila jedan od njihovih uspjeha, kao ni, prije toga, Gvatemala. U Americi postoje dvije vrste izolacionizma. Jedan od njih, o kojem se raspravlja u pouzdanim političkim krugovima, obično nazivaju neoizolacionizmom. On želi ograničiti američko miješanje u poslove drugih zemalja i preporučuje da Sjedinjene Države gledaju svoja posla i usredotoče se na njegovanje vlastitih vrlina. To je ozbiljna nacionalna opcija, no nije vjerojatno da će biti odabrana. Drugi je izolacionizam onaj koji je prevladavao u raspravi Senata prošli tjedan. Možemo ga nazvati instinktivnim izolacionizmom. Bila je to vanjska politika od američkih početaka do sredine dvadesetoga stoljeća, osim provale imperijalističkog entuzijazma od 1898. do 1905. i 'rata da se završi rat' 1917 . - 1918. U svom modernom obliku instinktivni je izolacionizam sklon šovinizmu, nacionalizmu, unilateralizmu, nepovjerenju prema strancima i paranoji. On želi da Sjedinjene Države idu vlastitim putem u svijetu, ali i da bude po njihovom. On želi američku raketnu obranu; želi vratiti američke vojnike kući s Balkana i iz Zapadne Europe; braniti američke interese sankcijama, trgovinskim bojkotima, političkim zastrašivanjem i, kad je potrebno, raketama tomahawk. Patrick Buchanan natječe se za predsjednika, oslanjajući se na program instinktivnog izolacionizma. U odbacivanju ugovora o zabrani pokusa, senatska je većina pokazala svoje nepovjerenje prema dogovorima o ograničenju oružja općenito. Njegovi članovi zalažu se za oslanjanje na američko oružje i novi američki sustav raketne obrane, umjesto na ugovore, čak i ako bi izgradnja te raketne obrane uništila postojeće dogovore o ograničenju nuklearnog oružja. Većini Amerikanaca ugodna je zamisao o čuvanju svijeta s udaljenosti. Problem su loše posljedice toga za biznis i zapošljavanje, a i za nacionalnu sigurnost, moglo bi se reći. Tradicionalni izolacionizam više nije previše praktičan. Komunikacije su previše razvijene, interesi međunarodnoga društva previše isprepleteni, trgovinska neovisnost prevelika da bi instinktivni izolacionalizam bio stvarna politička mogućnost. Međutim, pouka afere zabrane pokusa jest da iako senatski izolacionisti ne mogu nametnuti vlastitu politiku, oni mogu nanijeti mnogo štete američkom internacionalizmu glavne struje. Oni su učinili istu stvar svojim odbijanjem da plate zaostale pristojbe UN-u. To je razlog zbog kojega su Sjedinjene Države postale ono što možemo nazvati kljasta supersila. One obznanjuju ambicioznu globalnu politiku i američko vodstvo, ali im sve više nedostaje sposobnost da ispune svoja obećanja. Sadašnja vlada ili koja god dođe na vlast 2001. može tražiti međunarodnu suradnju i objaviti američko vodstvo u svijetu, no ne možete voditi svijet ako Senat neće ratificirati ugovore ili platiti račune. U Americi, samo Pentagon ima i vanjsku politiku i sredstva za njezino provođenje."