FR-LE MONDE 12.10.ZAPAD I ČEČENIJA

FRANCUSKA LE MONDE 12. X. 1999. Čečenija: Zapad je obziran prema Rusiji "Dok sve vlade na Zapadu istražuju 'pouke s Kosova', ruski su dužnosnici iz upletanja protiv Srbije Slobodana Miloševića zaključili da imaju slobodne ruke u Čečeniji. U Moskvi su brzo povukli usporedbu; uspoređuju se primijenjene mjere - zračna bombardiranja, a zatim raspoređivanje kopnenih snaga - pravo na upletanje radi obrane ljudskih prava i djelovanje velike sile radi uspostave stabilnosti u njezinoj neposrednoj blizini. Usporedba ne odolijeva duljoj provjeri, a ruski komentatori koji se u nju upuštaju, uistinu nisu budale. Teško je tvrditi istodobno da Rusija u Čečeniji samo primjenjuje ista načela kao NATO na Kosovu, i osuđivati upletanje Zapada u srpskoj pokrajini pod izlikom da je ono ohrabrilo islamske fundamentaliste na Kavkazu: muslimanski ekstremisti u Čečeniji, rekao je visoki dužnosnik ruskog ministarstva vanjskih poslova na simpoziju koji je u Moskvi nedavno organizirala njemačka zaklada Koerber, mislili su da će pobijediti uz pomoć izvana, smjerajući na potporu koju je Zapad pružio OVK-u. Ta proturječja govore da usporedba između Kosova i Čečenije nije održiva i da, ako postoji veza između dvaju ratova, ona ne ide u korist Moskve. Rusi postupaju u Čečeniji kao Srbi na Kosovu. Pod izlikom borbe protiv terorista i ekstremista, oni vojno žele dovesti u red puk koji se pobunio protiv njihove vlasti. Veličina snaga primijenjenih protiv malene kavkaske republike daleko premašuje snage koje je Beograd imao na Kosovu. No, ciljevi i posljedice isti su, s tisućama izbjeglica koji pred ratom bježe u susjedne zemlje. A poništenje sporazuma iz Hasavjurta, iz kolovoza 1996., kojim je Moskva zaustavila prvi rat u Čečeniji, podsjeća na Miloševićevo ukidanje samouprave Kosova 1989. Na simpoziju zaklade Koerber, bivši dužnosnik sovjetskog, a zatim ruskog ministarstva vanjskih poslova, koji je kasnije, kao što se često zna događati, postao poslovan čovjek, drukčije je protumačio stajalište Moskve, ustvrdivši da je 'Zapad izvukao neke pouke iz Kosova, o čemu svjedoči njegovo držanje prema Čečeniji'. Drugim riječima, bivši visoki dužnosnik koji je prešao u upravu moskovskog gradonačelnika Jurija Lužkova, Zapad se opekao na Kosovu, na kojemu je izazvao više teškoća, nego što ih je riješio. Time se tumači njegova šutnja u svezi s Čečenijom. Rusi bi to trebali iskoristiti i na sljedećem susretu OESS-a na vrhu u Istanbulu opetovati svoju privrženost načelima neupletanja, zaštite teritorijalne cjelovitosti država i državne suverenosti. No, posljedicama upletanja na Kosovu ne može se potpuno opravdati oprez Zapada prema ratu koji Moskva vodi u Čečeniji. Bitna je razlika što Rusija nije Srbija. Kao što je rekao ministar vanjskih poslova Igor Ivanov, 'Rusija je još uvijek velesila, kakav god bio njezin sadašnji položaj'. Ona je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i njezino se pravo veta ne može sustavno zanemarivati. Kosovska je kriza pokazala istodobno da se to pravo veta može ponekad mimoići i da je Rusija bitan čimbenik u traženju rješenja. (...) Hoće li Moskva prihvatiti opći plan za Kavkaz ovisi zapravo o ciljevima koje ruski čelnici žele postići u sadašnjem ratu protiv Čečenije. Ti su ciljevi različiti, a razlike su jamačno posljedica različitih središta odlučivanja u Moskvi. Borba protiv otmičara, bombaša i terorizma općenito, prvi je javno priznati cilj. Za nju su gotovo svi ruski političari, a podupire ju i međunarodna zajednica, iako se neke zemlje Zapada pitaju 'odgovaraju li primijenjene mjere željenim ciljevima', da preuzmemo litotu jednog diplomata. Kremlj k tome želi spriječiti širenje čečenskoga separatizma na druge republike ruskog Kavkaza, iako se ta opasnost nije potvrdila nakon sporazuma iz 1996., kojim je Čečenija dobila visok stupanj samouprave. Neki u Moskvi nisu nezadovoljni što su s borbom protiv terorizma našli dobru izliku da bi se obračunali s tobožnjom neovisnosti malenog naroda koji je nanio sramotan poraz ruskoj vojsci. Nedvojbeno je da vojnici nisu jedini koji potiču taj osvetnički duh. Napose ako pobjednički pohod u Čečeniji koji uopće nije zajamčen, omogući da se poremeti politička šahovska ploča dva mjeseca prije ruskih izbora za parlament. Sve veća popularnost premijera Vladimira Putina, koji je još nedavno bio nepoznat, pokazuje da se sila može isplatiti. Svi bi ti razlozi morali potaknuti Zapad da bude kritičniji prema obrazloženjima koje Moskva službeno iznosi i da se zapita je li moralno prihvatljivo i politički razborito dopustiti ruskim čelnicima da pomisle kako sve mogu na svom utjecajnom području", piše Daniel Vernet.