AU 9./10.X.-DER STANDARD-NAPADI

AUSTRIJA DER STANDARD 9./10. X. 1999. Kontraproduktivni napadi "Drugi put u novijoj austrijskoj povijesti doživljavamo potvrdu popularnoznanstvene teze Paula Watzlawika da je uvjerenje kako postoji samo jedna stvarnost, najopasnije od svih samozavaravanja, da štoviše, postoji bezbroj shvaćanja stvarnosti koja mogu biti vrlo proturječna, a sva su rezultat komunikacija. Kako mogu nastati različite stvarnosti, nedvojbeno pokazuje uzbunjujući odjek na čini se nezaustavljivi uspon Joerga Haidera i njegova FPOE-a. 'Zašto je toliko ljudi biralo Haiderovu stranku? Ne znaju li Austrijanci što će takvo glasovanje značiti za sliku njihove zemlje u svijetu? 'To i slična pitanja nedavno mi je postavila dopisnica jedne od najutjecajnijih američkih publikacija u dugom telefonskom intervjuu. Samo dvanaest sati ranije čuo sam poslije predavanja u Welsu od bankara i poslovnih ljudi: 'Što se događa u svjetskom tisku? Zašto zaboga u Izraelu vjeruju da smo nacistička zemlja? Tko opet pokreće tu huškačku kampanju protiv nas, samo zato što je mnogim ljudima dosta te koalicije i jer Haider to raspoloženje spretno i bez skanjivanja iskorištava?' Doista postoje sablasne usporednice sa stanjem prije nekih dvanaest godina: s vremenom krize Waldheim. Haider je jednako malo neonacist kao što je Waldheim bio ratni zločinac. No danas, kao i tada, mi smo gotovo nemoćni svjedoci nestvarnog i nepravednog, jednostranog i površnog izvješćivanja o Austriji. Ne radi se samo o tomu što gotovo tri četvrtine birača nije biralo FPOE. Ni 1,2 milijuna Haiderovih birača nisu 'desno ekstremni' ili nacisti. Mnogi su od njih još prije nekoliko godina glasovali za SPOE ili druge skupine. Theodore Roosevelt, republikanski američki predsjednik (1858. - 1919.) jednom je rekao da je najuspješniji političar onaj 'tko ono što ljudi misle, najčešće i najglasnije izgovara'. U tom smislu je radio i Haider, time što je stvarne i navodne zloporabe u politici azila, nevojbeno postojeće neprijateljsko raspoloženje prema strancima i izrode proporcionalnog gospodarstva iskoristio svim sredstvima suvremene komunikacijske tehnike da bi dobio što veći broj glasova. No poželjno je jasno zaključiti da je Austrija i u bosanskoj krizi, kao i tijekom kosovskoga rata, bila na čelu zemalja koje su pružile pomoć izbjeglicama. Od mađarske revolucije (1956.) do otvaranja granice u jesen 1989., od invazije na Čehoslovačku do krize u Poljskoj, za iseljavanja 270 tisuća Židova iz Sovjetskog Saveza i na desetke tisuća iz drugih europskih zemalja preko Austrije u Izrael i Sjedinjene Države, vlada i narod su uistinu, a ne samo retorički, podupirali ljudska prava. Bilo bi pogrješno isticati samo uspješnu gospodarsku priču Austrije. U nas, unatoč desetpostotnom stranom stanovništvu, nije bilo takvih neprijateljskih istupa prema strancima kao u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. U usporedbi sa stanjem u većini zemalja svijeta, uključujući Njemačku, židovska općina u Austriji ni na koji način nije ugrožena. Pretjerani napadi izraelskih političara i medija nisu samo besmisleni, nego i kontraproduktivni. Ohole i klevetničke lekcije iz zemlje u kojoj je jedan premijer ustrijeljen i gdje politička klasa kao začarana prati uspon vlastitih fundamentalista i ekstremnih snaga, prikladne su tek za potkopavanje simpatija za židovsku državu i za ohrabrenje stvarnog desnog ekstremizma. Svakako treba utvrditi da prividno brzo pogoršanje slike Austrije nipošto nije ograničeno samo na Izrael ili 'stanovite krugove na istočnoj obali' i da tu ni pompozne izjave ni brza paljba stručnjaka ne mogu bez daljnjega ispraviti iskrivljenu sliku Austrije. Nije točno da je Austrija omiljena meta međunarodnoga tiska. Dovoljno je upozoriti na kritičko izvješćivanje o desno ekstremnim tendencijama u Argentini i Hrvatskoj, o nepravilnostima u policiji u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji itd. Poslovično neznanje mnogih američkih i zapadnoeuropskih novinara i televizijskih izvjestitelja (Švicarska i Njemačka su iznimke) ima, dakako, ulogu u senzacionalno spravljenim pričama o Austriji. No bit je istinita: ne samo žuti izborni plakati upereni protiv stranaca pored onih sa slikom dvojice 'pravih Austrijanaca' nego i još uvijek nehajan postupak s tužnom i nikada obrađenom prošlošću. Pisac ovih redaka je u doba krize Waldheim aktivno sudjelovao u borbi protiv negativne slike Austrije i u jednom predavanju u SAD-u u jesen 1987. ustvrdio u povjerljivom memorandumu: 'Svaki pokušaj ispravljanja iskrivljene slike Austrije osuđen je na propast, ako u samoj Austriji za to nema pretpostavki. Tu pripada i neograničeno odbijanje i suzbijanje antisemitizma i mržnje prema strancima kao i optužba antisemitskih i rasističkih izjava od strane političkih funkcionara.' Otada smo i mi i svijet doživjeli svjesne i nesvjesne 'ispade' Joerga Haidera i njegovih suboraca (Prinzhorn o 'besplatnom hormonskom tretmanu' strankinja), od kojih se pokrajinski vrhovnik Koruške nikada nije distancirao. On je bio i ostaje ključni lik u tjeskobnom sukobu posve različitih 'stvarnosti' Austrije u globaliziranom svijetu komunikacija" - piše Paul Lendvai, novinar i publicist.