FR-LE MONDE 6.10.EU OBRANA

FRANCUSKA LE MONDE 6. X. 1999. Europska obrana: još jedan krivi početak? "Rat na Kosovu bio je obilježen slabim zajedničkim prinosom Europljana zračnim operacijama, iako je bila riječ o razmjerno skromnom sukobu koji se događao u Europi. Moglo se tada pomisliti da će udar kojemu je bila izložena javnost, odlučno potaknuti političke napore započete prije sukoba kako bi se povećala snaga europske obrane. Zapravo, dinamika koju su u tom smislu pokrenule Francuska i Velika Britanija, na susretu na vrhu u Saint-Malou u prosincu 1998., već je u lipnju dovela do konsenzusa petnaest članova Europske unije koji su se na razini šefova država i vlada okupili u Koelnu. Europsko je vijeće tom prigodom pokušalo 'poboljšati djelotvornost vojnih mogućnosti' Europe i 'povećati odgovarajuće ovlasti'. Prvi put su Europljani, uključujući neutralne države, dali prednost praktičnim zadaćama, ne ograničavajući se na retoričku tvrdnju o virtualnom 'identitetu' obrane i izradu 'ustroja' sigurnosti koji su se pokazali potpuno nedjelotvornima u ratu u Bosni i na Kosovu. (...) S kojega god stajališta promatrali, neprihvatljivo je da Europljani za obranu izdvajaju 60 posto od onoga što Amerikanci troše za svoju, a da zauzvrat dobiju tek maleni dio američkih ovlasti. Takav loš rezultat nije sudbinski određen budući da su neke europske države (među kojima i Francuska) - vidjeli smo to po njihovu prinosu ratu na Kosovu - postigle pristojan dobitak od svojih vojnih troškova: porazan je zajednički dobitak. No, s jeseni dolazi i vrijeme razočaranja. Ponajprije se Njemačka bacila u krug smanjenja svojih vojnih troškova koji bi mogli iznositi 18 milijarda maraka (9,21 milijarda eura) za četiri godine. Ako se to kresanje potvrdi, europsko će usklađivanje glede obrane biti odgođeno do grčkih kalenda, budući da Njemačka, u postotku bruto domaćeg proizvoda, za obranu već troši gotovo polovicu manje od Francuske. Suprotno zamisli koja je jako raširena preko Rajne, razlika se ne može protumačiti cijenom francuske nuklearne sile koja je danas razmjerno skromna. K tomu, glavnina njemačkoga vojnog proračuna ide na troškove osoblja, modernizacije i održavanja snaga. Zatim - tu Francuska snosi velik dio odgovornosti - čini se da se središnja rasprava s područja vojne moći vratila na tradicionalne institucionalne prepirke. Treba li g. Solana dobiti petnaest veleposlanika ili ne? Treba li osnovati europski vojni odbor sličan NATO-ovu? Zanimljiva su ta pitanja koja su već nekoliko tjedana u prvom planu. No, ona nas udaljuju od najvažnije zadaće koja je utvrđena u Saint-Malou, pridonoseći propadanju čitavog procesa. Ništa nije tako dobro da spriječi bitan napredak, kao dobra institucionalna nesloga. Napokon, europska ministarstva obrane, napose stožeri, skloni su činiti između sebe ono što najbolje znaju - pripremati planove, izrađivati prigodne programe, planirati snage - umjesto da se uvuku u postupke EU-a koji do sada nije bio dijelom njihova iskustva. To po sebi nije loše. Na nesreću, političkim rječnikom rečeno, bit će još teže dogovoriti se unaprijed oko vojnih planova među petnaestoricom (čak i među desetoricom u sadašnjoj Zapadnoeuropskoj uniji), nego učiniti kraj institucionalnim raspravama. (...) Napokon - tu bi se rezultati morali vrlo brzo pokazati - države Unije moraju se obvezati da neće dalje smanjivati vojne izdatke. Naravno, takva bi mjera štetila Velikoj Britaniji i Francuskoj, jer druge zemlje ne bi bile obvezne da postignu njihovu razinu nastojanja. No, to će barem pomoći Njemačkoj i drugima da zbog novih smanjenja proračuna ne ugroze priliku koja se nudi Europi da se više pobrine za sebe. Dok napetost u istočnoj Aziji raste, vrlo je vjerojatno da Sjedinjene Države u sljedećih deset do dvadeset godina neće moći sustavno izvlačiti u Europi kestenje iz vatre kao što su učinile na Kosovu. Umjesto skorog nastavka procesa započetog u Saint-Malou, rat na Kosovu mogao bi obilježiti kraj jedne ambicije, umjesto njezina povratka u igru: povijest neće unedogled pružati zgodne prilike", piše Francois Heisbourg, profesor na pariškom Institutu za političke studije.