IT-5.X.-LA REPUBBLICA-HAIDER-ŠIRENJE EU

ITALIJA LA REPUBBLICA 5. X. 1999. Taj nevidljivi zid "Austrija ne prijeti da će nas zaraziti virusom fašizma. Haiderova je ksenofobna i protuslavenska desnica konkretnija i bliža opasnost, koja je dijelom već i stvarnost. Ova Europa koju vode vlade lijevoga centra dugo je vremena utjerivala određene strahove koje hrane fenomen-Haider, ona ih je profinila i napravila civiliziranijim, no ipak je dopustila ponovno rađanje zida, deset godina nakon pada onog berlinskog. Nije slučajno da se Prodi glede širenja na istok odmah našao u najtežoj, i najvažnijoj, bitci. Ne treba zaboraviti da je upravo Austrija, ne Haider nego socijaldemokratski premijer Klima, prva javno napala Prodijev prijedlog za utvrđivanje 'jasnih datuma' ulaska istočnih zemalja u našu Europu bogatih. A iza upadljivog protivljenja Beča kriju se duboki otpori i u drugim europskim prijestolnicama unije. Zajedno sa strahom od useljavanja i kriminala (koji je mnoge austrijske socijaldemokrate naveo da glasuju za Haidera) po cijeloj se Europi širi misao da bi širenje unije na istok otvorilo slobodan put većim migracijskim priljevima. (...) Današnje se useljavanje hrani našim bezumnim tržišnim protekcionizmom. Europska unija ostaje dobro branjena utvrda od mnogih uvoza iz zemalja bivšega komunističkog bloka (počevši od poljoprivrednih proizvoda). Budući da odbijamo kupovati ono što oni proizvode po niskoj cijeni u svojoj kući, osuđujemo se da uvozimo njihovu radnu snagu. Naš protekcionizam nas priječi da ponudimo bolju alternativu useljavanju: gospodarski rast. (...) Pa ipak, multietničko društvo nije samo sinonim nesigurnosti. Desetljećima su se Njemačka i Francuska gospodarski i kulturalno bogatile zahvaljujući našim iseljenicima. Izvanredna vitalnost američkoga gospodarstva temelji se i na pozitivnoj demografskoj stopi, koju hrane stalni strani dolasci. I skupo ćemo platiti činjenicu što najbolji znanstveni umovi Rusije završavaju na sveučilištima i u industrijama Sjedinjenih Država, više nego u onim europskim. Naravno, s useljavanjem dolazi i novi kriminal, no nećemo ga pobijediti boreći se samo u Rimu i Berlinu, potrebne su nam jake demokracije, uređene države, djelotvorne policije u domovinama porijekla novih mafija. Gluhi otpor spram širenja pokazuje da je kosovska lekcija već postala uzaludna. (...) Deset godina zapadnjačkih neuspjeha na Balkanu trebalo nas je naučiti da stabiliziramo te zemlje, čvrsto ih vežući uz nas. Ne učiniti to, znači dopustiti da ispod pepela tinjaju drugi krvavi sukobi koji će stajati mnogo više od cijene uključivanja novih članova u uniju.(...) Prije nekoliko dana, upravo je Prodi, posjećujući Varšavu, mogao izmjeriti jednu uznemirujuću pojavu: rast protueuropskoga populističkog pokreta u poljskom društvu, koji se hrani mržnjom i optuživanjem nas. Pričekajmo još malo pa će te zemlje naći razloge za ne htjeti ući u naš klub. Zaraza fenomenom-Haider mogla bi se dopoditi tamo gdje je ne očekujemo. (...) Za države bivšega komunističkog bloka, perspektiva ulaska u jasno utvrđenim rokovima u Uniju, treba poslužiti upravo kao što je Maastricht poslužio nama Talijanima: kao katalizator energije. Napori koji očekuju njih mnogo su veći. Ne moraju samo postići gospodarske parametre nego i pravila politike, demokracije i poštivanje manjina, moraju izgraditi sve elemente pravne države. To je mnogo teži posao od smanjivanja javnog deficita ili inflacije, a naša će pomoć biti od bitne važnosti, zajedno s našom budnošću. No i za nas napetost glede 'utvrđenih datuma' ima točno određeni značaj. Treba prepraviti europski proračun, primjerice, trebamo smanjiti pomoć našoj debeloj poljoprivredi kako bi napravili prostora za veću pomoć i ulaganja na europski istok. Potrebno je preurediti i bruxelleske institucije, koje su već danas slabo hitre i odlučne, a sutra će biti osuđene na sigurnu paralizu u uniji od 20 ili 25 članica. Sve je to golemi posao, intenzivniji i duži od monetarnoga jedinstva postignutog prije osam mjeseci. Nažalost, u našim prijestolnicama nema traga političkom naboju kakav je bio onaj koji je pokretao Kohla i Mitterranda kada su ubrzavali euro nakon povijesnoga zaokreta 1989. Zasad je jedino sigurno da nam taj nevidljivi zid koji se diže neće pružiti nikakav zaklon", piše Federico Rampini.