NJ 5.X.-FR-POUKE RATA NA KOSOVU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 5. X. 1999. Kosovski rat i njegove pouke "Posvuda se uče lekcije kosovskoga rata. Samo na ratnom poprištu, Kosovu, ne. Na NATO-ovu zasjedanju u Torontu ministri su obrana saveza raspravljali o djelotvornosti njihovih strategija i smjesta zatražili nov novac za novo oružje, kao da je intervencija u raspadnute države čisto vojno-tehnički problem. Na Glavnoj skupštini UN-a u New Yorku svađali su se premijeri i ministri vanjskih poslova o granicama državne suverenosti kod progona i genocida, kao da UN-ov mandat automatski vodi u uvjerljivu politiku. 'Lessons learned' glasi signal i tu i tamo. No što NATO-u koristi više satelitski navođenih raketa a Ujedinjenim narodima bolje razumijevanje o zaštiti ljudskih prava, ako akteri Zapada u isto vrijeme na Kosovu ponavljaju političke pogrješke prošlosti: kolebljivost i nedostatak koncepcije. Postupak s kosovsko-albanskom oslobodilačkom vojskom OVK samo je jedan od simptoma vlastite neodlučnosti. Poslije njihova ulaska na Kosovo, NATO-ove su postrojbe bile toliko zaposlene svojom samozaštitom, da su protektorat UN-a prepustile OVK-u zamalo do samoupravljanja. Umjesto da s njima postupe kao s gerilom nepotrebnom poslije svršetka rata, vojnici KFOR-a postupali su s odmetnicima predugo kao s braćom po oružju. Tek kad su se borci za slobodu pod albanskim dvostrukim orlom počeli ponašati kao prethodnica vojske neke buduće republike Kosovo, NATO i UN su reagirali. No prekasno i nedovoljno izričito. Jer je sporazum, koji OVK treba pretvoriti u civilnu zaštitnu postrojbu Kosova, NATO-ova pobjeda tek na papiru. Na terenu zapovjednik Agim Ceku i dalje zapovijeda kako želi. Posve otvoreno govori o skrivenom oružju i o tomu da staru misiju OVK želi nastaviti s novom zaštitnom postrojbom. Tolika se neposlušnost u vojnim ustanovama obično kažnjava nečasnim otpuštanjem. No na Kosovu nije tako. Tamo samo Albanci znaju što žele, naime neovisnost. Posve suprotno od NATO-a i UN-a, koji čak i samu riječ protektorat uzimaju u usta samo u neprilici. Pri tom su i diplomati u državnim uredima morali naučiti istu lekciju koja vrijedi i za vojnike na cestovnim rampama: nema uspjeha bez odlučnosti u nastupu i jasnog cilja djelovanja. No toga u balkanskoj politici i dalje nema. Sada se osvećuje što je u UN-ovoj rezoluciji 1244 mandat za Kosovo formuliran kao teško rješiv problem. Teoretski bi UN-ova uprava trebala stvoriti uvjete za autonomiju Kosova unutar Jugoslavije. U praksi su novi gazde Kosova u izgradnji gospodarske baze i civilnih ustanova svakodnevno prisiljeni na mjere koje izlaze baš na neovisnu državu, koje prema mandatu ne smije biti. Pragmatični kakvi jesu Amerikanci u civilnoj skrbi vojnih intervencija, visoki su službenici State Departmenta dali do znanja da buduću neovisnost Kosova drže neizbježnom. Taj je pogrješni politički znak, da će Kosovo biti prepušteno OVK-u, tako nemarno formuliran - i potvrđuje sve srpske predrasude o motivima zapadne intervencije za zaštitu ljudskih prava. Umjesto da se a priori multietničku upravu učini neizbježnim uvjetom neovisnosti koju tek treba zaslužiti, tu bi a posteriori etničku silu trebalo nagraditi vlastitom državom. Katastrofalne posljedice takve politike vide se već sada. Predstavnici Srba na Kosovu, bilo Miloševićevi pristaše ili protivnici, s pravom su istupili iz multietničkoga prijelaznog vijeća u Prištini i zbog zaštite ugrožene manjine zahtijevaju kantonizaciju pokrajine, koja bi na kraju trebala dovesti do podjele Kosova. Beograd već opet šalje policajce i paravojsku u pokrajinu pod upravom UN-a, kako bi ciljanim provokacijama ubrzao etničku parcelizaciju i konačnu diobu Kosova. Takvo se rješenje vjerojatno moglo dobiti i bez rata. Tako se bilanca kosovskoga sukoba i poslijeratne politike čita poput kataloga nenaučenih lekcija: NATO-ova je intervencija došla kasno da bi spasila 1,5 milijuna Albanaca od deportacije i bez oduševljenja i sporo sada se od iste sudbine obavlja zaštita 200 tisuća Srba. Besciljni mandat UN-a postavio je Zapad pred dvojbu čije realpolitičko rješenje prijeti da će izdati ona multietnička načela za čiji je spas uopće intervenirao. Bio bi to međunarodni presedan najgore vrste" - zaključuje Rolf Paasch.