YU-DIPLOMATI NJ 5.X.-FR-POUKE RATA NA KOSOVU NJEMAČKAFRANKFURTER RUNDSCHAU5. X. 1999.Kosovski rat i njegove pouke"Posvuda se uče lekcije kosovskoga rata. Samo na ratnom poprištu, Kosovu, ne. Na NATO-ovu zasjedanju u Torontu ministri
su obrana saveza raspravljali o djelotvornosti njihovih strategija i smjesta zatražili nov novac za novo oružje, kao da je intervencija u raspadnute države čisto vojno-tehnički problem. Na Glavnoj skupštini UN-a u New Yorku svađali su se premijeri i ministri vanjskih poslova o granicama državne suverenosti kod progona i genocida, kao da UN-ov mandat automatski vodi u uvjerljivu politiku. 'Lessons learned' glasi signal i tu i tamo. No što NATO-u koristi više satelitski navođenih raketa a Ujedinjenim narodima bolje razumijevanje o zaštiti ljudskih prava, ako akteri Zapada u isto vrijeme na Kosovu ponavljaju političke pogrješke prošlosti: kolebljivost i nedostatak koncepcije.Postupak s kosovsko-albanskom oslobodilačkom vojskom OVK samo je jedan od simptoma vlastite neodlučnosti. Poslije njihova ulaska na Kosovo, NATO-ove su postrojbe bile toliko zaposlene svojom samozaštitom, da su protektorat UN-a prepustile OVK-u zamalo do
NJEMAČKA
FRANKFURTER RUNDSCHAU
5. X. 1999.
Kosovski rat i njegove pouke
"Posvuda se uče lekcije kosovskoga rata. Samo na ratnom poprištu,
Kosovu, ne. Na NATO-ovu zasjedanju u Torontu ministri su obrana
saveza raspravljali o djelotvornosti njihovih strategija i smjesta
zatražili nov novac za novo oružje, kao da je intervencija u
raspadnute države čisto vojno-tehnički problem. Na Glavnoj
skupštini UN-a u New Yorku svađali su se premijeri i ministri
vanjskih poslova o granicama državne suverenosti kod progona i
genocida, kao da UN-ov mandat automatski vodi u uvjerljivu
politiku. 'Lessons learned' glasi signal i tu i tamo. No što NATO-u
koristi više satelitski navođenih raketa a Ujedinjenim narodima
bolje razumijevanje o zaštiti ljudskih prava, ako akteri Zapada u
isto vrijeme na Kosovu ponavljaju političke pogrješke prošlosti:
kolebljivost i nedostatak koncepcije.
Postupak s kosovsko-albanskom oslobodilačkom vojskom OVK samo je
jedan od simptoma vlastite neodlučnosti. Poslije njihova ulaska na
Kosovo, NATO-ove su postrojbe bile toliko zaposlene svojom
samozaštitom, da su protektorat UN-a prepustile OVK-u zamalo do
samoupravljanja. Umjesto da s njima postupe kao s gerilom
nepotrebnom poslije svršetka rata, vojnici KFOR-a postupali su s
odmetnicima predugo kao s braćom po oružju. Tek kad su se borci za
slobodu pod albanskim dvostrukim orlom počeli ponašati kao
prethodnica vojske neke buduće republike Kosovo, NATO i UN su
reagirali. No prekasno i nedovoljno izričito.
Jer je sporazum, koji OVK treba pretvoriti u civilnu zaštitnu
postrojbu Kosova, NATO-ova pobjeda tek na papiru. Na terenu
zapovjednik Agim Ceku i dalje zapovijeda kako želi. Posve otvoreno
govori o skrivenom oružju i o tomu da staru misiju OVK želi
nastaviti s novom zaštitnom postrojbom. Tolika se neposlušnost u
vojnim ustanovama obično kažnjava nečasnim otpuštanjem. No na
Kosovu nije tako. Tamo samo Albanci znaju što žele, naime
neovisnost. Posve suprotno od NATO-a i UN-a, koji čak i samu riječ
protektorat uzimaju u usta samo u neprilici. Pri tom su i diplomati
u državnim uredima morali naučiti istu lekciju koja vrijedi i za
vojnike na cestovnim rampama: nema uspjeha bez odlučnosti u nastupu
i jasnog cilja djelovanja. No toga u balkanskoj politici i dalje
nema. Sada se osvećuje što je u UN-ovoj rezoluciji 1244 mandat za
Kosovo formuliran kao teško rješiv problem. Teoretski bi UN-ova
uprava trebala stvoriti uvjete za autonomiju Kosova unutar
Jugoslavije. U praksi su novi gazde Kosova u izgradnji gospodarske
baze i civilnih ustanova svakodnevno prisiljeni na mjere koje
izlaze baš na neovisnu državu, koje prema mandatu ne smije biti.
Pragmatični kakvi jesu Amerikanci u civilnoj skrbi vojnih
intervencija, visoki su službenici State Departmenta dali do
znanja da buduću neovisnost Kosova drže neizbježnom. Taj je
pogrješni politički znak, da će Kosovo biti prepušteno OVK-u, tako
nemarno formuliran - i potvrđuje sve srpske predrasude o motivima
zapadne intervencije za zaštitu ljudskih prava. Umjesto da se a
priori multietničku upravu učini neizbježnim uvjetom neovisnosti
koju tek treba zaslužiti, tu bi a posteriori etničku silu trebalo
nagraditi vlastitom državom.
Katastrofalne posljedice takve politike vide se već sada.
Predstavnici Srba na Kosovu, bilo Miloševićevi pristaše ili
protivnici, s pravom su istupili iz multietničkoga prijelaznog
vijeća u Prištini i zbog zaštite ugrožene manjine zahtijevaju
kantonizaciju pokrajine, koja bi na kraju trebala dovesti do
podjele Kosova. Beograd već opet šalje policajce i paravojsku u
pokrajinu pod upravom UN-a, kako bi ciljanim provokacijama ubrzao
etničku parcelizaciju i konačnu diobu Kosova. Takvo se rješenje
vjerojatno moglo dobiti i bez rata.
Tako se bilanca kosovskoga sukoba i poslijeratne politike čita
poput kataloga nenaučenih lekcija: NATO-ova je intervencija došla
kasno da bi spasila 1,5 milijuna Albanaca od deportacije i bez
oduševljenja i sporo sada se od iste sudbine obavlja zaštita 200
tisuća Srba. Besciljni mandat UN-a postavio je Zapad pred dvojbu
čije realpolitičko rješenje prijeti da će izdati ona multietnička
načela za čiji je spas uopće intervenirao. Bio bi to međunarodni
presedan najgore vrste" - zaključuje Rolf Paasch.