FR-LE MONDE 2.10.NATO ŠTITI BALKAN?

FRANCUSKA LE MONDE 2. X. 1999. NATO, zaštitnik Balkana "Rat NATO-a protiv Jugoslavije različito se dojmio europske javnosti. Ponajprije ostavio je dojam novoga sukoba koji se vodi s visine, u kojemu neprijatelja uništavaš, a sam se ne izlažeš opasnosti. Za razliku od Sjedinjenih Država, Europa je slanjem postrojba u Bosnu pokazala da se ne slaže s mišljenjem prema kojemu se rat može privesti kraju bez gubitaka. Napose se rezultat čini nesigurnim. Slobodan Milošević još je na vlasti. Kosovo je danas gotovo isključivo naseljeno Kosovarima albanskog podrijetla. Je li se tomu težilo? Rat je poveden zbog protivljenja etničkom čišćenju. No, na tom se području još samo Bosna i Makedonija mogu smatrati višeetničkim državama. Milošević je pobijeđen, no nije li trijumfirala njegova zamisao o etnički čistoj državi? (...) Zemlje na tom području NATO može poučiti prekograničnoj suradnji između samih država koje čini više naroda. Bio bi to odgovor na pitanje koje postavlja nazočnost albanskih manjina u nekim balkanskim zemljama, rješenje koje je puno bolje od osnutka 'velike Albanije' koja bi destabilizirala čitav Balkan. NATO s vremenom može imati takvu pedagošku ulogu. Sjevernoatlantska organizacija ima bitnu prednost koja se temelji na njezinu vojnom uspjehu: ona ulijeva poštovanje. Europska unija također može pomoći da se to područje stabilizira. Tako Veton Surroi misli da je na Kosovu, koje je u fazi izgradnje državnog aparata, potpuno moguće da se ministarstvo financija povjeri visokom dužnosniku iz Bruxellesa. No, sama će Europska unija morati imati jasniju predodžbu o tome kako treba izgledati Kosovo i ostatak Balkana u budućnosti. Ona do sada nije pokazala preveliku odlučnost, ni dosljednost. Nemoć država još je velika zapreka proširenju EU-a. 'G. 1989. nisu se samo srušili komunistički sustavi, već i komunističke države, država je uništena, a njezin je ugled još slab', primjećuje George Schopflin, direktor Škole za slavenske i istočnoeuropske studije na londonskom sveučilištu. U bivšim komunističkim državama jugoistočne Europe, država, koja nije bila jako utemeljena na pravu, često je nastojala pronaći svoj oslonac u etničkom mjerilu. 'Na Zapadu, država se osniva uz suglasnost građana; na Istoku postoji opasnost da se, u nedostatku boljeg rješenja, država utemelji na osjećaju pripadnosti jednom narodu', dodaje. U prvom slučaju suglasnost građana prati mirno prihvaćanje susjeda. U drugom, pripadnost kobno povlači za sobom isključenje. Ta urođena nemoć države očituje se u napetosti u međudržavnim odnosima. To više što te zemlje nisu navikle na multilateralne odnose. One su živjele u nesnosnom bilateralnom dijalogu sa 'središtem', tj. s Moskvom. Nakon pada Berlinskoga zida, one imaju velikih teškoća u mirnom rješavanju nesuglasica. NATO, novi moćan zaštitnik ovog područja, može ih naučiti kako će ponovno živjeti zajedno. Tako će napokon to europsko područje moći postati jedinstveno. Put je još dug. Malo se zemalja svojevoljno očituju kao balkanske. Riječ zaudara po paklu. Uglavnom se radije rabi zemljopisni i neutralan izraz jugoistočna Europa. Samo se Bugarska i Makedonija smatraju balkanskim zemljama. Grčka se, prigodice, poziva na Balkan, 'ali si može priuštiti taj luksuz jer je članica Europske unije', misli Mohamed Šaćirbej, bosanski veleposlanik pri UN-u. Zamisao da će Balkan jednom postati mirno i napredno područje pod okriljem NATO-a, može izazvati podsmijeh nedugo nakon sukoba na Kosovu i u vrijeme kada je Slobodan Milošević još na vlasti u Beogradu. No, upravo na tom području sjevernoatlantska organizacija može najbolje dokazati da je još korisna, pošto je zauvijek nestao njezin neprijatelj koji je i doveo do njezina osnutka i koji je dugo opravdavao njezino postojanje", piše Dominique Dhombres.