SLO 29.IX.-DELO-BUDIMPEŠTA-ZAGREB

SLOVENIJA DELO 29. IX. 1999. Os Budimpešta - Zagreb? "Hrvatsko-mađarski odnosi tradicionalno su izvrsni, čulo se na svakom koraku tijekom dvodnevnoga posjeta mađarskog predsjednika Arpada Goencza Hrvatskoj. Zbog takvih cvrkutavih riječi za brojnih kontakata mađarskoga Predsjednika i njegove moćne gospodarske pratnje, s najvišim predstavnicima izvršne i zakonodavne grane vlasti, oporbe i vodećim hrvatskim gospodarstvenicima, događaj ne zaslužuje veću pozornost. No značajne su pojedinosti iz pozadine događaja na hrvatskoj i mađarskoj političkoj sceni, koji ovako ili onako opominju Ljubljanu da požuri s ostvarivanjem svojih prometnih planova i ujedno razmisli zašto se osobito sadašnja mađarska izvršna vlast više priklanja gospodarskom i prometnom povezivanju Budimpešte sa Zagrebom nego utvrđivanju već uspostavljene triagonalne suradnje Rim - Ljubljana - Budimpešta. Treća izvršna vlast tranzicijske Mađarske više nego prve dvije nostalgično budi uspomene na zajedničku hrvatsko-mađarsku (ugarsku) prošlost u kojoj se zapravo može pronaći više sjena nego svjetlosti, radilo se o znamenitom hrvatskom banu Josipu Jelačiću koji je revolucionarne 1848. pokidao sve dodire s Ugarskom ili o Bachovu apsolutizmu koji je prisilio Zagreb na oslanjanje na Budimpeštu (to je naglašeno u hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. koja je doduše ispostavila hrvatsku državnost ali ju je ujedno postavila u ovisnost o Ugarskoj). I kad su za dodatak Hrvati između 1883. i 1903. dobili mađarskoga bana Karolya Khuena Hedervaryja koji je svojom čvrstom rukom spretno iskorištavao suprotnosti između hrvatske i srpske buržoazije, prekid odnosa bio je tek pitanje vremena. No istina je da su u prošlosti odnosi između Budimpešte i Zagreba po nepisanom pravilu cvali kad su se zaoštravali hrvatsko-srpski. Tako se na toj strani povijest ponavlja i od početka do svršetka devedesetih, kad nekoć vodeća jugoslavenska luka Rijeka nije više ni slična nekadašnjoj sjeni, jer godišnje sa zastarjelim napravama pretovari toliko robe koliko je prije deset godina za mjesec i pol. Zato je teško govoriti samo o gospodarskim razlozima po kojima je mađarska strana spremna uložiti 50 milijuna dolara u osuvremenjivanje i proširenje riječke luke, kad takva postrojenja već uspješno rade nedaleko, u Kopru, koji u usporedbi s Rijekom ima deset puta veći kapacitet, ili u Trstu - oba najsjevernija pristaništa na Jadranu više ili manje uspješno surađuju. Budući da ni brza cesta između Budimpešte i Rijeke neće biti napravljena prije 2003. vidi se da se Mađari - uz razumljivu hrvatsku potporu da spasi propadajuće lučko gospodarstvo i dobije odgovarajuću prometnu važnost - vraćaju na Jadran, odnosno u Rijeku, koja je nekoć bila i njihova. Kao što će možda postati njihova i zagrebačka INA koja je još prije nekoliko mjeseci najavila združivanje s mađarskim Molom, a oba naftna društva već prije zaruka planiraju obitelj s više djece, među koje bi pripao i naš Petrol te čak srpski Jugopetrol i vojvođanski Naftagas, pa makar se rukama i nogama protivili hrvatsko-mađarskom posvajanju. Kako bilo, iako se s one strane Kupe i Sutle rijetko kad ispuni neko obećanje, osobito ako dolazi iz usta političara, zadnji događaji na osi Budimpešta - Zagreb ne mogu ostati bez odgovarajućeg odziva Ljubljane, Rima i možda još nekoga. Najlošije što nam se može dogoditi, bilo bi da naše Tantalove muke u obnovi odnosno izgradnji nove željezničke pruge između Murske Sobote i Mađarske te brze ceste Kopar - Lendava u vezi s protokom ljudi i roba s mađarske strane, budu tako reći uzalud" - zaključuje Peter Potočnik.