FR-LE MONDE 29.9.PROTUAMERIKANIZAM

FRANCUSKA LE MONDE 29. IX. 1999. Nova lica protuamerikanizma "Kako protumačiti činjenicu da se 1999. zemlja kao što je Francuska upušta u otvorene napade na Ameriku? Je li riječ o kulturnom i povijesnom stajalištu, ili ostatku starog suparništva iz vremena hladnog rata i De Gaullea? Treba li u tome vidjeti nešto više, primjerice želju nekih francuskih lobija da se zaštite od međunarodne konkurencije uime posebnosti njihova rada? Uznemiruje to što ponovno pojavljivanje protuameričkoga raspoloženja nadmašuje društvenu sredinu i stručne krugove i okuplja pojedince i skupine koje, a priori, nemaju puno zajedničkog. Sve se događa kao da sadašnji svjetski potresi i pitanja koja oni sa sobom donose, teže prema nekoj vrsti zajedničkog neprijatelja koji utjelovljuje sve nedostatke: kulturni imperijalizam, slavodobitni kapitalizam, diplomatsku prevlast, vladavinu hrane i jezičnu nadmoć. Protuamerikanizam je ponajprije slika neugodnosti koju jedan dio francuskog puka koji nije zanemariv, osjeća zbog promjena, napose gospodarskih, koje su loše prihvaćene, koje pogađaju većinu i čije je 'krivce' teško utvrditi. Jedan dio društvenih skupina 'u krizi' vidi u SAD-u žrtvenog jarca za vlastito razočaranje. No, treba također priznati da pozivanje na američki diktat i odbacivanje kulture Coca-McDonald's, znači olako prebacivati izvan granica Francuske odgovornost za odluke i promjene koje su branili, pače pokrenuli, mnogi Francuzi, napose politički i gospodarski čimbenici. Zašto takvi napadi na SAD? Zašto se to događa samo u Francuskoj? Ne znam jesu li Sjedinjene Države super ili hiper sila, ali znam da one doista imaju prevlast u svijetu i da se ta prevlast tiče većine područja ljudskog života, od vojnog i diplomatskog do onoga što imamo na tanjurima i što gledamo na televiziji. Problem nije u ideološkom protuamerikanizmu. Francuska je uvijek bila utočište protivnika Amerike kroz povijest, desnih i lijevih. Oni još postoje. No, uz njih se javljaju i pragmatični protuamerikanci, predstavnici različitih društvenih skupina koji, često iz privrženosti skupini, navode američki primjer kako bi javno upozorili na opasnost od unifikacije načina života. Ti pragmatičari iskorištavaju SAD u jednostavne svrhe: žele od svojih vlada dobiti ustupke i zaštitu. Tako stupaju na isto područje kao i ideološki intelektualci koje je ne tako davno na ovim stranicama opisao Pascal Bruckner, i igraju opasnu igru: igru raznorodne mješavine i pojednostavnjenja. (...) Iza američke kapitalističke hidre krije se stvarnost Heksagona i stručno suparništvo. U tom zamršenom krajoliku politički dužnosnici pokušavaju navrijeme povući svoj ulog: znaju da ništa ne mogu učiniti protiv utrke za rentabilnosti i njezinih socijalnih posljedica, ali postupaju kao da taj razvitak nema ništa zajedničko s njihovim političkim izborom. Napokon, razvitak poljodjelstva koje vodi računa o okolišu i kakvoći proizvoda, ovisi o javnim odlukama. Dopustiti da struke u krizi optužuju SAD, pružiti potporu njihovim vođama, očitovati solidarnost i razumijevanje, znači uspjeti u dvostrukom pothvatu - ukloniti se od vlastite odgovornosti i dopustiti da se iznose netočne i često krive tvrdnje o SAD-u. To u biti znači više ili manje svjesno poigravati se s učinkom žrtvenog jarca, dok su ti problemi većinom francuski i europski. (...) Mnogi u Francuskoj, dakle, podliježu napasti da stručne i korporatističke interese skrivaju iza zgodne zastave nužne borbe protiv američkog imperijalizma. Čak su i štovani visoki dužnosnici u Bercyju rabili utvaru strane (američke?) prevlasti nad francuskim bankarskim sustavom kako bi branili nacionalni izbor u događajima oko Pariške narodne banke i Paribasa. Sve se događa kao da je opetovano poticanje protuameričkih nastupa i djelovanja nužna faza u neizbježnoj preobrazbi francuskoga društva. Prebaciti izvan zemlje odgovornost za njezine loše posljedice, znači ne htjeti priznati da se rasprava o liberalizmu i njegovim posljedicama nipošto ne tiče te daleke Amerike, već da se ta rasprava mora ponajprije povesti unutar francuskog društva (...)", piše Ezra Suleiman, profesor političkih znanosti i direktor Središta za europska istraživanja sveučilišta u Princetonu.