US 27.IX. LAT POMOĆ ZA YU

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 27. IX. 1999. Nemojte Srbe udaviti u ogorčenju "'Namjerava li vlada Sjedinjenih Država prihvatiti politiku koja će nevine muškarce i žene natjerati da trpe zbog političke situacije koja njihovu vladu čini neprihvatljivom za Sjedinjene Države', zapitao se 1946. Fiorello LaGuardia, tada glavni direktor UN-ove uprave za pomoć i rehabilitaciju, kad je Washington obustavio potporu za pomoć gladnima u Ukrajini. Netko bi to pitanje trebao postaviti predsjedniku Clintonu", smatra Alton Frye. "Kako god opravdana bila želja da Milošević siđe s vlasti i bude kažnjen za ratne zločine, vladina fiksacija na taj cilj iskrivljava pokušaje obnove Balkana i postizanja srpske pomirbe. U američku se politiku uvukla moralna i politička dezorijentacija. Deset milijuna Srba bit će isključeno iz punog sudjelovanja u programima gospodarske obnove. Oni će biti taoci, ako se ne riješe krvavoga diktatora. Kažnjavanje svih Srba bez razlike, zbog zločinačkih djela njihove vlade na Kosovu, poništava razliku između krivih i nevinih. To predstavlja dilemu rata, čiji su bombaški napadi na srpsku infrastrukturu daleko od Kosova bili strateški razumljivi ali moralno sumnjivi. Sadašnja politika zanemaruje razliku između kolektivne krivnje - okrivljavanja čitave zajednice za zločine koje su počinili neki njezini članovi - i kolektivne odgovornosti - držanja zajednice politički odgovornom za zločine učinjene u njezino ime. Pravedno je i razumno tražiti da se Srbi suoče sa zločinima i kršenjima ljudskih prava počinjenim u njihovo ime. Nije ni pravedno ni razumno podvrgnuti ih istodobno ozbiljnim teškoćama koje im se sad nameću. Clinton je tu moralnu razapetost pokušao riješiti ponudom humanitarne pomoći, no uskraćivanjem pomoći pri obnovi. Ta je razlika besmislena i kontraproduktivna. Bez ozbiljnih pokušaja da se učini nešto za srpsko gospodarstvo koje je uništeno, sama humanitarna pomoć recept je za produženu bijedu. (...) Moralna bi politika dala prioritet suosjećanju za srpski narod, a ne neprijateljstvu prema Miloševiću. Ako je ta politika moralno ograničena, ona je također politički netaktična. Nije uopće izvjesno da će oskudica u Srbiji voditi uklanjanju Miloševića ili njegovu smjenjivanju manje nacionalističkim, odgovornijim vođom. Srbi kojima su poslovi i zgrade uništavani sankcijama i bombama možda neće biti skloni uzimati političke upute od onih koji ustraju na njihovu kažnjavanju. Za njih je savezničko bombardiranje bilo poruga tvrdnji da rat nije bio uperen protiv srpskoga naroda. Clintonu bi se sila mogla osvetiti, i donijeti ili Srbiju koja se guši u raspoloženju žrtve ili još autoritarniji poredak koji tlači demokratska kretanja. Milošević ima vlastite adute. Jedan je već na stolu: Beograd će se pogađati o pitanju ponovnog otvaranja trgovine prekinute bombardiranjem mostova iznad Dunava. Jugoslavija će zemlje koje ovise o dunavskom prometu pokušati uvjeriti da pritisnu Washington kako bi on odbacio svoju nepopustljivost prema Srbiji. Općenito, oporavak Srbije presudan je za zdrav regionalni oporavak. Prijezir i ljutnja prema Miloševiću gotovo su univerzalni u susjednim zemaljama, no te bi se emocije mogle pretvoriti u ogorčenost prema Sjedinjenim Državama, bude li naša opsjednutost jednim zločincem ometala njihovu gospodarsku obnovu. (...) Čak i s velikim ulaganjima u obnovu infrastrukture u Srbiji i na Kosovu, neizravna kolateralna šteta za javno zdravlje i ljudsko blagostanje bit će daleko veća od života izgubljenih u nedavnim vojnim operacijama. Ta činjenica ne bi smjela biti nevažna za našu nacionalnu savjest. Zasigurno, postoje rizici u pružanju pomoći velikih razmjera zemlji u kojoj još vlada optuženik za ratne zločine. Zluradi će Milošević nesumnjivo pokušati prisvojiti zasluge za svaki napredak u obnovi Srbije. Zadaća je Srbima jasno pokazati da međunarodna pomoć stiže usprkos, a ne zbog njegova poretka. To znači oslanjanje na vidljivu prisutost inozemnih tvrtaka i osoblja, suradnju s neovisnim skupinama u Srbiji na izvođenju velikih projekata. To znači, kao što su neki u vladi navijestili, davanje prednosti područjima gdje bi demokratske snage mogle ojačati. To znači ohrabriti i možda uvjetovati pomoć postojanjem slobodnoga tiska u Jugoslaviji, jer budni nadzor samih Srba može najbolje spriječiti Miloševića u otimanju međunarodne pomoći. Miješano gospodarstvo sa znatnom slobodoumnošću prema tržišnom poduzetništvu već se pomaljalo u Jugoslaviji poslije Tita. Ne može se zažmiriti na činjenicu da će obnova zahtijevati kontakte sa službenim krugovima u Beogradu i vladinim ustanovama pod njihovim nadzorom. Kreativno planiran, međutim, s pomoći usmjerenom na nevladine organizacije i privatne poslove, aktivni program obnove može napraviti mnogo za slabljenje autoritarnih uzda u Srbiji i jačanje onih elemenata koji pridonose budućoj demokratskoj modernizaciji. Prije rata, 26 od 27 radijskih postaja u Srbiji i Crnoj Gori bile su barem službeno privatne, kao i sedam od osam televizijskih postaja. Rehabilitacija tih neovisnih komunikacijskih linija trebala bi biti prioritet. U Srbiji postoji određen politički prostor u kojem se može raditi i izbjeći Miloševića. Najbolji način da se iskoristi i proširi taj prostor jest postaviti u području budne, energične međunarodne organizacije, koje surađuju s prikladnim partnerima. (...)"