SLO 25.IX.-DELO-NUKLEARRKA KRŠKO

SLOVENIJA DELO 25. IX. 1999. Barbarski potezi Slovenije "U posljednje vrijeme u svezi s NE Krško događaju se važne stvari. S jedne strane, svjedoci smo spektakularnih prijevoza uparivača po slovenskim cestama, koji su atrakcija - uparivači kao tehničke naprave golemog opsega i njihov prijevoz. S druge se pak strane osjeća da i pregovori s Hrvatskom o spornim pitanjima vlasništva i drugim pitanjima u svezi s elektranom dolaze u određenu, vjerojatno završnu fazu. Intenzivnije se počela javljati i slovenska javnost i izricati svoja stajališta o neriješenim pitanjima. O toj stvari pišu novinari, a i drugi građani koje te stvari zanimaju. U tom je pisanju štošta prijeporno, jer se problem obrađuje s premalo informacija i premalo znanja o stvari. Uglavnom jednostrano, gotovo bez iznimke sa stajališta namijenjenih interesima Slovenije. Javila su se i dva doktora znanosti, jedan pravnik, drugi ekonomist, obojica bivši republički dužnosnici koje već zbog toga treba poslušati. U Novoj reviji (br. 207/208) o odnosima Slovenije i Hrvatske raspisao se dr. Bučar u tekstu s naslovom 'Ključevi moderne države na granici s Hrvatskom'. U tom članku među ostalim zauzima stajalište i o rješavanju spora u svezi s NE Krško. U Dnevniku (11. IX. 1999.) o NE Krško pisao je dr. Maks Tajnikar: "Hrvatsko-slovenski spomenik socijalizma, čija je nuklearna elektrana?" Ipak ni ti autori ne uzimaju u obzir bitne elemente zbog kojih su o NE Krško nastali sporovi između dviju država, pa su stoga njihovi zaključci upitni. Bez pretenzija da o prijepornim pitanjima kažem zadnju riječ, mislim da treba dopuniti ishodišta za razmišljanje o konačnim odlukama sa svim bitnim podatcima, bez obzira na to jesu li oni za Sloveniju povoljni ili ne. Eventualne neugodne podatke ionako se ne može prikriti. U rukama ih ima i suprotna strana. Prenemaganje zbog domaćih potreba (političkih, gospodarskih itd.) i nacionalističko junačenje morali bismo a priori isključiti iz tog spora, jer nam može samo štetiti. Da najprije navedem kronologiju glavnih događaja odnosno mjera koje su slučaj NEK doveli do današnjeg stanja. Stvari su ovako tekle: NE Krško su izgradile Republika Slovenija i Republika Hrvatska 70- ih godina kao zajedničko javno postrojenje s (približno) jednakim udjelom ulagačkoga kapitala, i to radi proizvodnje električne energije za potrebe obaju partnera. Status elektrane i međusobni odnosi osnivača bili su dogovoreni s četiri samoupravna sporazuma odnosno pogodbe između izvršnih vijeća dviju republika sklopljenim od 1970. do 1982. godine. Elektrana je - u skladu s tadašnjim zakonodavstvom - bila organizirana kao radna organizacija javnog značenja a kao osnivači bile su registrirane Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Upravljanje elektranom bilo je riješeno tako da su u organima radne organizacije mogli doći do izražaja interesi obiju republika-osnivača. Električna energija koju je elektrana proizvodila, prema tim je dogovorima pripadala obim partnerima, svakomu do polovice. Navednim sporazumima odnosno pogodbama dogovoreno je također da će republike naknadno izgraditi još jednu zajedničku nuklearnu elektranu za potrebe oba partnera, i to na hrvatskoj strani. O vlasništvu elektrane se u doba kad je u Jugoslaviji vrijedilo društveno vlasništvo, nije govorilo. No držalo se nedvojbenim da je elektrana zajedničko postrojenje i organizacija oba osnivača i da imaju na nju jednaka prava i odgovornosti. No 1987. Republika Slovenija donijela je zakon o moratoriju na gradnju nuklearnih elektrana, čime je bio pogođen dogovor s Republikom Hrvatskom o gradnji druge zajedničke nuklearne elektrane na području Hrvatske. To je bio prvi izvor nesuglasica među partnerima. Republika Slovenija je 1994. prihvatila zakon o zatvaranju NE Krško i uvela posebnu zakladu u koju se uplaćuju sredstva za pokriće troškova razgradnje koji se formiraju iz cijene električne energije. Budući da se Republika Hrvatska s razgradnjom elektrane nije složila, i s tim je zakonom u uzajamne odnose unesen novi izvor nesuglasja. Godine 1995. slovenska je strana sama - bez suglasnosti drugog partnera - naručila kupovinu uparivača koji mogu produljiti vrijeme rada elektrane. To je bio sljedeći veliki izvor nesuglasja. Spomenute (jednostrane) odluke slovenske strane otežale su sporazumijevanje među partnerima. Posebne teškoće izazvale su pri sastavljanju obračuna cijene električne energije koje hrvatska strana nije priznavala, jer se sa spomenutim odlukama (primjerice razgradnjom elektrane) nije složila. Hrvatska je strana zato plaćala električnu energiju po svojim obračunima, a slovenska je bilježila neplaćenu razliku kao dug susjedne republike. Budući da taj dug nije mogla utjerati, slovenska je strana 1997. donijela radikalnu mjeru: isključila je električne vodove i prestala Republici Hrvatskoj dostavljati električnu energiju. Tu je energiju počela prodavati interesentima na europskom 'slobodnom tržištu' električne energije. Hrvatska je strana počela slati slovenskoj račune za odštetu zbog neisporučene energije koja je po osnivačkoj pogodbi njezina. Tako je de facto prestalo partnerstvo Republike Slovenije i Republike Hrvatske u svezi s upravljanjem i poslovanjem NE Krško. Slovenija je pokušala novo stanje 'legalizirati' uredbom vlade o preoblikovanju NEK p.o. u javno poduzeće NEK d. o. o. (Službeni list RS, br. 54/98). Tom je uredbom vlada Republike Slovenije NE Krško proglasila slovenskim javnim poduzećem, a Republici Hrvatskoj priznala tek status ulagača. Uredbom je Slovenija odredila i vrijednost sredstava ulagača (Hrvatske). Nadalje je uredbom odredila način upravljanja poduzećem, i to tako da o svim pitanjima poduzeća odlučuju osnivač (Republika Slovenija) i tijela poduzeća (direktor i poslovni odbor). Direktora imenuje vlada Republike Slovenije, a poslovni odbor sastavljen je tako da uvijek može donositi odluke i bez predstavnika Republike Hrvatske. Tom uredbom koja bi doduše trebala vrijediti privremeno, do međudržavnoga sporazuma S Hrvatskom, Slovenija je činjenično spriječila Hrvatskoj ostvarivanje svih njezinih prava po međusobno sklopljenim pogodbama i sama je preuzela elektranu. Posegnula je u imovinu partnera i podržavila elektranu skupa s hrvatskim udjelom njezine imovine. Iz rečenoga pregleda mjera Republike Slovenije u svezi s NEK vidi se da je Slovenija pobrkala dvije funkcije koje ima kao država: funkciju vlasti i funkciju poduzetnika. Država ne nastupa samo kao vlast - zakonima, odlukama i drugim pravnim sredstvima kojima jednostrano, u upravno-pravnim odnosima, odlučuje o pitanjima iz svoga djelokruga. Suvremena država nastupa i kao poduzetnik koji sklapa poslove, gradi, kupuje i prodaje i pri tomu stupa u odnose s drugim pravnim subjektima, kod kuće ili u inozemstvu, jednako kao privatnik, u civilnopravnim odnosima, s pogodbama, dogovorima i sporazumima. Svoje obveze iz pogodba mora poštovati jednako kao privatnik. I za državu vrijedi pravno načelo: pacta sunt servanda. O sporovima u svezi s pogodbama odlučuje neovisni sud. Država u tim odnosima ne može nastupati jednostrano sa stajališta vlasti i nametati svoje odluke partneru. No Republika Slovenija je upravo to radila u odnosima s Republikom Hrvatskom, opisanim mjerama u svezi s NEK. Odnosi među republikama u svezi s NEK su gospodarsko-civilnopravni odnosi. Partneri imaju jednaka prava i obveze koje se temelje na međusobnim sporazumima. O eventualnim sporovima morao bi odlučivati neovisni sud ili ugovorena arbitraža a ne jedna od strana. Republika Slovenija je doduše kao država imala pravo prihvatiti odluku o moratoriju na gradnju nuklearnih elektrana. To je stvar njezine politike. No kao pogodbeni partner s Republikom Hrvatskom, morala je tražiti sporazumno rješenje za zadovoljenje interesa susjedne republike, koji su bili pogođeni tom odlukom. Isto vrijedi i s obzirom na razgradnju NEK. Zbog obje rečene (zakonite) odluke Republike Slovenije, obveze Slovenije prema Hrvatskoj iz pogodbe partnera NEK nisu prestale. Budući da to nije bilo uzeto u obzir, bili su zatrovani daljnji odnosi među partnerima u svezi s upravljanjem NEK. Sporna je dakako i nabava uparivača - bez suglasnosti hrvatskog partnera. Ono što je u privatnom životu općenito jasno svakom normalno razvijenom čovjeku, da zajednička naprava zahtijeva i zajedničke odluke, osobito o investicijama, tijela Republike Slovenije koja su odlučivala o kupovini, nisu poštovala. Ako je NEK zajedničko postrojenje obaju partnera (da ne kažem suvlasništvo), jasno je da bi morali zajedno odlučivati o milijarde vrijednoj investiciji. Partner koji nije bio uvučen u odluku ili nije dao suglasnost za kupovinu, nije dužan priznati troškove takve investicije. Sve posljedice takve kupovine snosi partner koji je obavio kupovinu. Iskapčanje dalekovoda i prekid električne energije Hrvatskoj, koja je po osnivačkoj pogodbi njezina, nije bio samo pravno nedopustiv čin, nego i barbarska mjera (dr. Tajnikar kaže: fakinska) koja nema usporedbe u odnosima među civiliziranim državama, ali ima dalekosežne negativne posljedice na djelovanje i poslovanje NE Krško, a time i za državu Sloveniju. Najspornija je uredba vlade o preoblikovanju NEK u javno poduzeće NEK d. o. o. U tom slučaju ne radi se samo o tomu da se jedan od partnera postavio u položaj države (vlasti) i jednostrano odlučio o statusu NEK, nego i o tomu da je odlučio o imovini drugog partnera i činjenično ga razvlastio. Takvo što vlada ne može napraviti niti s domaćom (slovenskom) imovinom jer za to nema ovlasti. Na to je bilo upozoreno i ministarstvo (gospodarstva) koje je pripremilo spornu uredbu. Mjerodavna vladina pravna služba na pitanje o zakonitosti uredbe izjavila je da 'za prihvaćanje predložene uredbe nema pravne osnove u propisima, a isto tako se uredbom koja je jednostrani pravni akt, ne mogu rješavati imovinska pitanja koja inače rješavaju ulagači'. O tom odgovoru se pri prihvaćanju uredbe uopće nije raspravljalo. Uvažena je uredba kako su je formulirali tehničari i računovođe. 'Stručnjaci' te vrste su se inače uvijek pojavljivali i u slovenskim sredstvima javnog priopćavanja kad je trebalo objašnjavati mjere u svezi s NEK. Iz navedene zbrke ne vidi se drugi izlaz nego sklapanje ponovnog sporazuma između država, po kojemu bi morali krenuti iz prvotnih ishodišta kakva su bila u svezi s međusobnim odnosima oblikovana između država partnera za osnivanja NEK i prvih godina njezina poslovanja. Sva kasnija događanja morali bi tretirati s odgovarajućom mjerom dobronamjerne popustljivosti, kao što priliči među susjedima. I kakva rješenja predlažu prije spomenuti autori? Simptomatično je da su obojica uvjereni da Republika Slovenija ima pravo sama odlučivati o NEK, jer je NEK na njezinu području i dakle pripada pod slovensku jurisdikciju. Dr. Bučar doduše ispravno zaključuje da se u tom slučaju radi o civilnopravnom, dakle pogodbenom a ne javnopravnom odnosu među partnerima, a zatim - u suprotnosti s vlastiti ishodištem - zaključuje da je Slovenija pravo učinila kad je sama odlučila o statusu NEK i o imovinskopravnim pitanjima među državama u svezi s NEK. Takvo svoje stajalište ne podupire nekom posebnom argumentacijom. Dr. Tajnikar svoje stajalište podrobno obrazlaže teorijom o udruživanju rada i sredstava, za koju ipak i sam kaže da je bila 'kardeljevska izmišljotina koju ne nalazimo ni u jednom poduzetničkom zakonodavstvu - ni u zapadnom ni u sadašnjem našem ili hrvatskom'. Unatoč tomu, tom teorijom dokazuje da je imovina NEK bila anoniman društveni kapital u upravljanju radnika elektrane, koji je nastao otplaćivanjem udruženih sredstava (gospodarstva i države), a neotplaćeni dio još je uvijek predstavljao dužnički odnos elektrane prema subjektima koji su udruživali sredstva za elektranu. U cijelosti se radilo o društvenom kapitalu kojemu je Slovenija u procesu privatizacije morala dati vlasnika, znači podržaviti po svojim propisima. NEK je dakle slovenska državna svojina. Dr. Tajnikar se izričito suprotstavlja projektu po kojem bi se imovina NEK dijelila između dvije države, jer bi to po njemu značilo da bi Republika Slovenija darovala Republici Hrvatskoj polovicu vlasništva a to bi računovodstveno iznosilo oko 14 mlrd slovenskih tolara po cijenama iz godine 1992. Tako čudnim objašnjenjem trebalo bi dokazati da je imovina NE Krško, koja je u jednakim dijelovima pripadala obim republikama, po logici preobrazbe gospodarskog sustava, postala slovensko vlasništvo. Dakako, ne može se vjerovati da bi na toj osnovi ikada moglo doći do sporazumnog rješenja među državama. Kad bi Slovenija prihvatila takvo stajalište, sigurno je da pri rješavanju spornih pitanja u svezi s NEK ne bi položila ispit zrelosti za uključivanje u europske integracije, o čemu govori dr. Bučar u spomenutom članku. Potvrdila bi se ocjena da se pri tom rješavanju radi o 'balkanskim poslima'. Dr. Bučar kaže da kad države ne bi bile kadre same riješiti spor o granici na moru, to bi dokazalo da 'Balkan počinje u Piranskom zaljevu'. U skladu s vlastitim zaključcima koji obuhvaćaju i NEK i druga sporna pitanja među državama, trebao je napisati da u tom slučaju 'Balkan počinje na Karavankama'" - piše Dr. Janez Šmidovnik.