US 23. IX. CSM SARAJEVSKI SUM

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 23. IX. 1999. Stvarna pomoć za Balkan Jeffrey Gedmin, znanstvenik Američkog zavoda za poduzetništvo u Washingtonu i izvršni direktor Nove atlantske inicijative (mreže američkih i europskih zavoda, političara i izvršnih dužnosnika) i Craig Kennedy, njegov suradnik na čelu stručnog izaslanstva misije koja je u kolovozu posjetila Balkan, pišu o sarajevskom summitu na kojem su zapadni vođe najavili svoj posljednji plan za Balkan: "(...) Poslije kosovskog sukoba, raspoloženje u regiji oscilira između svježe nade i ciničnih šala o tome kako će se velika retorika raspršiti u prazna obećanja i novi metež u jugoistočnoj Europi. Postoji li jasno rješenje za problem nestabilnosti Balkana? Očito ga nema. Stabilizacijski sporazum otkriven ovoga ljeta, sa svojim obećanjem pomoći, trgovine i ulaganja, ozbljna je i plemenita gesta, sasvim sigurno. Radne skupine bave se koordinacijom tog pokušaja. No on će, kao svi drugi pokušaji, sasvim sigurno promašiti cilj ako zapadni vođe ne budu pažljivije slušali što sami ljudi iz regije imaju reći o svojim problemima i svojoj budućnosti. Prva stvar koju se može čuti jest da se ništa ne može postići jeftino. A pri vrhu liste su uklanjanje diktatora Slobodana Miloševića i demokratizacija Srbije. Regija traži načine da pomogne slaboj i rascjepkanoj srpskoj oporbi. Čak i u predsjedničkom dvorcu, u udaljenom Pragu, češki je vođa Vaclav Havel zadužio jednog pomoćnika da organizira projekt s ciljem njegovanja veza i pružanja potpore srpskim demokratima, koliko god oni bili malobrojni. No svatko također zna da ništa nije moguće postići bez jasnog, odlučnog vodstva Sjedinjenih Država. U Bosni će segmenti srpskog stanovništva stalno praviti probleme, tako dugo dok se iz Beograda širi pogubni nacionalizam. Prođete li automobilom teritorijem republike srpske, vidjet ćete da s balkona vise zastave Miloševićeva poretka, usprkos srpskom porazu na Kosovu, i shvatit ćete otprilike u čemu je problem. Bugarski pak predsjednik Petr Stojanov smatra da srpska diktatura ometa rast njegove zemlje i njezin razvoj u nešto više od 'demokracije siromaštva', kao što on to kaže. (...) Crnogorci su vjerojatno posebno zbunjeni. Sjedinjene Države prozapadnoj vladi Mile Đukanovića, koja teži neovisnosti, pričaju da se suprotstavljaju promjeni granica, istodobno očekujući od Crne Gore da prihvati istu diktaturu kojoj su Slovenija, Bosna, Hrvatska i Kosovo nastojale pobjeći. Od Sofije do Skopja, nitko ne želi još veću rascjepkanost. Nove granice znače nove sukobe, a da ne spominjemo mikrodržave koje će imati malo izgleda da postanu gospodarski održive. No kad Beograd napokon bude imao demokratsku vlast, bit će mnogo lakše razriješiti pitanje budućnosti Crne Gore, i Kosova, kad smo kod toga, pa čak i Vojvodine, jugoslavenske pokrajine naseljene etničkim Mađarima. Hoće li Washington konačno prihvatiti činjenicu da svrgavanje Slobe nije samo poželjno, nego da ostaje glavni preduvjet stabilnosti i prosperiteta u Balkanu? Očekuje se da će Senat tražiti da Clinton potpiše zakon o demokratizaciji Srbije, koji obećaje 100 milijuna dolara za pojačanje radijskog emitiranja u Srbiji i njoj sličnima. Ako su Sjedinjene Države same već potrošile više od 20 milijarda dolara u kontroli štete tijekom ovog desetljeća, čak i taj dobrodošao korak činit će se pretjerano skromnim u napadanju korijena balkanskog problema. Čak i ako Slobo ode, regionalne vođe shvaćaju da i same imaju posla. Svi govore o regionalnim rješenjima. No kad je embargo protiv Srbije natjerao Bugarsku da se posluži Rumunjskom za trgovinski promet, primjerice, Bukurešt je odgovorio utrostručenjem pristojba, zavlačenjem s izgradnjom novoga mosta nad Dunavom (postoji samo jedan) i dopuštanjem da se korumpirani granični službenici bogate na mitu. U međuvremenu, u Bugarskoj, usprkos napretku u gospodarskoj reformi, stranci još ne mogu biti vlasnici zemlje, prekomjerna regulacija i dalje otežava poslovanje u toj zemlji, a korupcija, kao i u Rumunjskoj, ostaje sveprisutna. U Bosni su etnička pripadnost i baština rata važna pitanja. No Bosna, poput svojih susjeda, još vodi bitku s gospodarskim prijelazom. A u političkom krajobrazu, kaže Jacques Klein, i dalje prevladavaju ljudi s 'komunističkim čipovima u mozgu'. Nije čudo da 70% bosanskog gospodarstva, tri i pol godine nakon Daytona, ovisi o inozemnoj pomoći i poslovnom okolišu u kojemu oštri porezi, regulacija i korupcija toliko prevladavaju, da je čak i McDonald odustao od otvaranja podružnice. Sporazum o stabilnosti Balkana je važan. No stvarni sporazum mora uključivati pokušaj da Sjedinjene Države, njezine saveznice i sama regija iziđu na kraj s najtežim i najskupljim problemima. Samo će tada biti stvarnih izgleda da se preokrene bijeda prošlosti."