NJ 23.9.-FAZ-SRBI KLONULI RAZOČARANI

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 23. IX. 1999. Srbi su klonuli i razočarani "Veliki masovni pohod to nije bio. Samo oko 80 tisuća ljudi došlo je na početak trajnih prosvjeda u dvadeset srpskih gradova - bilo ih je daleko manje nego što se oporba nadala i najavljivala. Na glavnom trgu, Trgu republike, u Beogradu bilo je u najboljem slučaju 20 tisuća, isto je toliko prosvjednika moglo biti i u Novom Sadu i Nišu, u Kragujevcu oko 15 tisuća. Naravno, kao po zapovijedi, u utorak na večer počela je kiša - dok je dan ranije i dan kasnije s plavog neba sijalo ugodno sunce. No nije krivo samo vrijeme. Jer u zimi 1996./97. kad su stotine tisuća svake večeri gotovo tri mjeseca prosvjedovale zbog krivotvorenja rezultata općinskih izbora, bilo je strašno hladno. Svojedobno se moglo vidjeti nepreglednu masu ljudi koja nije ispunjavala samo trg nego i pokrajnje ulice. Činilo se da nad masom treperi neodređena energija. (...) Avramović koji je početkom 1994. uvođenjem novog dinara prekinuo hiperinflaciju, još je jako popularan. No on sam već zbog svojih više od 80 godina i zbog nekih nedostataka, ne utjelovljuje proboj u novu budućnost. Stoga je razočaranje duboko. Kad god se prvih večeri beogradskih prosvjeda pitalo o povjerenju u vođe oporbe i o izgledima prosvjeda, dobivalo se skeptične odgovore. 'Dolazimo zbog sebe, ne zbog ovog ili onog političara', kažu studenti. Iako ne vjeruje da će prosvjedi dovesti do nečega, uvijek će zbog načela dolaziti na prosvjede, kaže suradnica jedne glazbene radijske postaje. I uvijek isti prosvjedni rituali stigli su do svoje granice. Zviždaljke se prodaju s vrpcom srpskih nacionalnih boja. Dijele se papirne maske s išaranom fotografijom jugoslavenskoga predsjednika Miloševića. Uobičajeni govornici oporbenog saveza za promjene (SZP) drže uobičajene govore. Pristaše nebrojenih stranaka i strančica oporbe svojim zastavama mašu posebno gorljivo kad njihov predsjednik uhvati mikrofon. Na kraju se tada krene na obveznu hodnju po gradu. Da bi pokušali nešto novo, određene političare treba svake večeri u nekoj vrsti javnog procesa podsjetiti na njihovu odgovornost i na njihovo zakazivanje. U srijedu na večer najprije je na redu bio ministar zdravstva koji je suočen s lošim stanjem u bolnicama i ambulantama. U svakom bi slučaju iz potočića prosvjeda kojeg je u utorak na večer dosađujući se nadgledalo nekoliko prometnih policajaca, po želji SZP-a uskoro trebala nastati rijeka negodovanja. Pri tomu je zima gotovo najvažniji saveznik SZP-a: kad u stanovima postane mračno i hladno, narod će ustati, kažu. Nije baš vjerojatno da se Milošević, ma u kojem se od svojih službenih sjedišta ovih dana nalazio, zbog toga već zabrinjava. A za sigurnost u pokrajnjim ulicama već su spremna policijska oklopna vozila. No koji je put oporbi još otvoren da bi postigla promjenu politike koja je u zemlji već odavno dospjela? Da režim zna krivotvoriti izbore nije se pokazalo samo na srpskim općinskim izborima u studenom 1996. Da je spreman najprije pričekati a zatim primijeniti silu ako bi prosvjed građana postao pogibeljan, svi znaju. Mora se dakle, budući da je oporba slaba i raskoljena, protiv vrhovnog gospodara okrenuti i netko iz unutarnjega kruga vlasti. No tko bi to mogao biti? U Beogradu kažu da zabrana putovanja Europske unije i drugih zapadnih država za stotine dužnosnika i političara teško pogađa - svakako teže nego gospodarske sankcije za cijeli narod. Popis onih koji zapravo više ne mogu putovati u inozemstvo i zatvoreni su u Srbiju, sve je dulji. Pogođeni su i pripadnici obitelji 'nomenklaturista'. Čini se točnom pomisao da se u krugu vlasti širi nezadovoljstvo kad više ne mogu iskorištavati insignije nagomilanog blagostanja, lijepe kuće u inozemstvu, jahte i automobile. Pritom nije u pitanju pronalaženje slamnatih ljudi i prividnih tvrtaka za upravljanje bogatstvima. Samo je, eto, dosadno stalno trošiti doma. Jer čovjek si, osobito kad je bogat, želi tu i tamo priuštiti nešto i izvan zemlje. No željena je velika Srbija poslije četiri izgubljena rata postala tako malom, da se o tomu pričaju vicevi. Jednog jutra, kaže jedan vic, Predsjednikova supruga pogleda kroz prozor rezidencije. Svuda naokolo vrvi vojnicima. 'Puč?' pita panično prva dama. 'Ma, ne', umiruje ju suprug, 'pa to su naši graničari!'" - piše među ostalim Matthias Rueb.