NJ 16.9. ZEIT:SCHROEDER I PERSPEKTIVA

NJEMAČKA DIE ZEIT 16. IX. 1999. Vrijeme revolucija "Njemačka se muči s reformama. Tako je bilo za mandata Helmuta Kohla, tako je i za mandata Gerharda Schroedera. Trenutačno je svaka nedjelja dan za očitovanje mišljenja - birači očituju svoje mišljenje i ono nije povoljno. Zapravo je toliko loše da bi kancelara moglo stajati mandata - ne od danas do sutra, ali od danas do prekosutra. Njegov program nosi naziv 'štednja': je li to uistinu program? Riječ 'vizija' Schroeder je izbrisao iz svog rječnika - možda s pravom jer je potrošena. No, pozornost privlači činjenica da su u zapadnoj Europi uspješni i popularni oni socijaldemokrati koji imaju određenu viziju o budućoj zajednici. Politika Tonyja Blaira u Velikoj Britaniji i Lionela Jospina u Francuskoj također je obilježena strogošću, ali spomenuta dva premijera nisu uzdigla strogost u leitmotiv svoje politike - i jedan i drugi otvaraju na svoj način perspektive. Blair i Jospin utjelovljuju vrijednosti, a ne strogost. Britanski premijer je u najjednostavnijoj situaciji. Njegova pretprethodnica Margaret Thatcher povukla je toliko okrutnih poteza da Blair ne mora bezuvjetno povlačiti nove. Povremeno se odvaži na nepopularne mjere, ali češće od njih odustaje. Francuski premijer nije u jednostavnoj situaciji, ali mudro postupa - mudrije nego njemački kancelar. Schroeder je prvo dijelio darove, a sada zahtijeva žrtve. Jospin je uz darove zahtijevao i žrtve, i nikada nije zahtijevao žrtve bez darova. To se zove politika, dobra politika. Još je važnija pojedinost da Francuz i Britanac pružaju orijentaciju. Schroeder to ne čini. Zašto? Jospin je pravi socijalist (kao što je, primjerice, Rudolf Scharping 'pravi' socijaldemokrat i suvremenik općenito). Nazočnost Lionela Jospina možete osjetiti. Tako se dobro zna kakav stav zastupa i za što se zalaže da se on može slobodno kretati i pritom ne izazivati ni najmanju naznaku nepovjerenja. Istodobnim kraćenjem i fleksibilizacijom radnog vremena Jospin je postigao daleko više nego što je Schroeder dosada postigao sa Savezom za rad (njemačka inačica Gospodarsko-socijalnog vijeća - op. prev.). To je metoda a la Jospin: on utjelovaljuje Francusku koja se obnavlja i ostaje vjerna sebi. Modernizacija nije koncipirana kao veliki zamah već kao proces koji se odvija kroz niz faza - često sasvim ograničenih (...) Uspjeh je postignut, Francuzi su ponosni što njihova privreda raste brže i stvara više radnih mjesta nego njemačka. Tony Blair slijedi 'treći put' i također napreduje (...) S jedne je strane Britanac odlučio učiniti državu i upravu djelotvornom. Na kraju krajeva, upravo je to izvorna zadaća ljevice kada igra na kartu države, ali je ona u većini slučajeva zanemaruje kako ne bi povrijedila vojsku činovnika i namještenika u javnim službama. S druge pak strane, šef New Laboura pokreće sasvim 'klasične' socijalne programe, primjerice za obitelji donjeg sloja, izdvajajući daleko više novca za obrazovanje i zdravstvo - riječ je o oko 120 milijarda maraka. No, Tony Blair ponaprije utjelovljuje vrijednosti: dužnost, moral, vjeru. Svidjelo se to nekome ili ne - Britanci nemaju osjećaj da je njihovu premijeru stalo samo do pripremanja zemlje za globalnu konkurenciju. Blair im posreduje predodžbu o društvu sutrašnjice - svoju vlastitu sliku. To je orijentacija. Kako siromašna u usporedbi s tim djeluje njemačka rasprava o štednji! Žestoka borba za raspodjelu sredstava, ne - grčevita borba za raspodjelu sredstava, koje se Savezna Republika Njemačka ne uspijeva osloboditi. Nigdje kreativne snage - čak ni kod CDU-a. Nitko ne povlači crte koje sežu dalje od sljedeće godine. Postoji li igdje išta što bi se moglo nazvati njemačkim projektom? Netko će možda prigovoriti da se Njemačka danas nalazi u posebnoj situaciji i da će tako biti još godinama - projekt je njemačko ujedinjenje, i to je dovoljno. To bi uistinu i bilo više nego dovoljno - kada bi jedinstvo bilo shvaćeno i kao cilj čitavog društva i kao gospodarski projekt. Osjeća se utjecaj nekadašnje negativne krilatice 'razrade'. Razrađuje se program štednje - što je nedvojbeno nužno, ali ništa ne upućuje na smjer izvan njegovih okvira. Neobična je okolnost da Velika Britanija i Francuska trenutačno imaju izraženiju orijentaciju nego Njemačka. U velikoj zbrci koja je zahvatila europska društva najviše se traži upravo ono što se u Njemačkoj najmanje nudi: orijentacija - pretpostavka za vjerodostojnost politike. Čežnja za orijentacijom posebno je snažna zato što smo protekla tri desetljeća doživljavali čitav niz prevrata te se mnogi ljudi osjećaju nesigurno i zbunjeno. Elektronska revolucija nije preobrazila samo našu svakodnevicu i svijet rada već je istodobno omogućila i globalizaciju - još jednu vrstu revolucije. Istodobno proživljavamo prijelaz s industrijskog na uslužno društvo, bezobziran poput nekadašnjeg prijelaza iz poljoprivrednog u industrijsko doba. Šezdesetosmaški pokret donio je preobrazbu vrijednosti, a kasino-kapitalizam njihov raspad. Ekološka revolucija (više u glavama nego u stvarnosti) promijenila je našu predodžbu o svijetu. Dvostruka politička revolucija na našem dijelu zemaljske kugle - brzi raspad istočnog bloka i polagana integracija zapadne Europe - izvrnula je naglavce i svjetsku politiku i svijet ideologa. Genetsko-tehnička revolucija, koja je tek u povojima, dovodi pak u pitanje posljednju konstantu - ljudsko biće, primaknuto u sferu proizvedivosti (...) Tempo i razmjeri promjena koje doživljavamo na svim područjima života golemi su i vjerojatno jedinstveni u povijesti. Nova je krilatica 'promijeniti način razmišljanja': neprekidno mijenjati način razmišljanja i učenja, profesiju, orijentaciju, stav, ustroj. Sadašnje vrijeme mnogima daje krila, ali je za mnoge i preveliko opterećenje. Lionel Jospin utjelovljuje pouzdan temelj, uz čiju je pomoć lakše svladati preustroj. Tony Blair pak objavljuje da namjerava prenijeti tradicionalne vrijednosti u društvo obilježeno promjenama. Francuz nastupa kao usmjeravatelj, a Britanac kao integrator promjene. Ta dva modela imaju svoje granice i nose u sebi određena proturječja, ali trenutačno nailaze na dobar odjek. A Gerhard Schroeder? On nije ni iskonski socijaldemokrat ni čovjek vrijednosti. Otuđuje tradicionalne socijaldemokrate, koji u izborne nedjelje ostaju kod kuće, a otuđuje i samog sebe od Novoga centra, koji sada prelazi u krilo CDU-a. 'Samo ne posustati' - i jedni i drugi smatraju danas kancelara surferom na valovima promjena. Surfer na dasci ne pruža uporište jer ga i sam traži: izvući paket štednje, a potom ćemo vidjeti kako dalje. Schroedera ne gura u ponor samo lošija ocjena za postignute rezultate - dok njegove kolege iz Pariza i Londona i dalje bilježe visoku razinu popularnosti u anketama. Za njemačkog bi kancelara kobna mogla biti u prvom redu njegova sklonost svođenju politike na stroge mjere umjesto obrnuto - uklapanju mjera u sveobuhvatnu politiku. Njegov je deklarirani cilj ponovno učiniti državu 'djelotvornom'. Lijepo - ali što će država učiniti kada ponovno postane sposobna nešto učiniti? Ne ponudi li Schroeder odgovor na to pitanje, kura štednje više neće biti sredstvo već će postati svrhom. Građani će preuzeti na svoja leđa velik teret budu li vidjeli perspektivu. U početku je Gerhard Schroeder želio vladati kao da svake nedjelje mora pobijediti na izborima. Sada vlada tako da svake nedjelje gubi na izborima. Bude li Schroeder govorio samo o paketu štednje, sve će upropastiti. Prije štednje mora naznačiti što će uslijediti nakon toga. Ne treba baš viziju ali treba - bar - predodžbu", upozorava Roger de Weck.