RDW 10.9. 10.GOD-MAĐ. IZBJEGL. DDR

NJEMAČKI RADIO - RDW 10. IX. 1999. Prije deset godina Mađarska je otvorila granicu za izbjeglice iz bivšeg DDR-a. Komentar Harriet Ferenz. "Ljeto 1989. godine bilo je vruće ljeto u tadašnjoj Mađarskoj kada su na vlasti bili reformistički orijentirani komunisti. Katolička crkva u budimpeštanskoj gradskoj četvrti Zugliget bila je prepuna izbjeglica iz bivšega DDR-a, koji su u crkvi našli sklonište. U župnom vrtu bili su razapeti šatori koji ih nisu štitili samo od vremenskih nepogoda nego i od špijuna tajne službe Stassi, koji su stigli iz Istočnog Berlina i koji su s krovova i prozora obližnjih kuća pomno pratili što se sve zbiva u ovom provizornom skloništu za izbjeglice. U garaži župnoga ureda istovremeno su se izdavale putovnice Savezne Republike Njemačke. Župnik Imre Kozma i njegova humanitarna organizacija Maltežana brinuli su se o ukupno 40.000 ljudi koji su potražili utočište u izbjegličkom logoru Zugliget. Prisjećajući se tih dana, Kozma kaže: Veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke me zamolilo da vodim brigu o ljudima iz DDR-a, jer je njihova zgrada već bila dupkom puna. Mi smo postavili velike vojne šatore u kojima smo smjestili oko tisuću ljudi. Ostalih 600 je spavalo pred crkvom, u svojim trabantima, warburzima ili kamp- kućicama. Župnik Kozma, u suradnji s njemačkim veleposlanstvom, organizirao je akciju pomoći. Njegovo je ime bilo prvo na crnoj listi tajne službe bivšeg DDR-a. Imena s tog popisa trebala su biti izvedena pred međunarodni sud zbog miješanja u 'unutarnje poslove DDR-a'. No do toga ipak nije došlo jer je 10. rujna tadašnji ministar vanjskih poslova Gyula Horn, nakon tajnih pregovora s vladom u Bonnu izdao i sljedeće priopćenje: Državljani DDR-a koji se nalaze u Mađarskoj smiju sa svojim putovnicama otići u svaku zemlju koja ih je spremna prihvatiti. Ta mjera stupa na snagu točno u ponoć. Uslijedili su povici slavlja i veselja, molitve, suze - ali samo kratko - jer se odmah nakon toga već stvorila karavana trabija i wartburga u smjeru austrijske granice. Gyula Horn ovako opisuje kako se on tada osjećao i čega se pribojavao: Bio sam siguran da se zemlje Varšavskog pakta neće vojno umiješati jer je Gorbačov tada bio broj jedan u Moskvi, i on je bio protiv svake vojne intervencije. No prije i za vrijeme otvaranja granice mislio sam o tome da bi nas zemlje članice Varšavskog pakta mogle kazniti političkim, gospodarskim i ostalim vrstama sankcija. U Hegyshalomu, na austrijskoj granici, pred graničnom brkljom okupljalo se sve veće mnoštvo ljudi, a automobilska kolona postajala je sve dulja. No general Dezsoe Kovacs i njegovi suradnici iz granične direkcije bili su pripravljeni na takvu situaciju. Kovacz ovako opisuje tadašnju situaciju na granici: Točno se sjećam kada je u ponoć podignuta brklja, nakon što smo dobili odobrenje da otvorimo granicu za izbjeglice iz DDR-a. Tada su ljudi krenuli naprijed, a granični je prijelaz bio prepun ljudi koji su slavili i veselili se. Pri tome general priznaje da u tom trenutku nije niti u snu pomišljao kakve će to posljedice imati za cijeli sklop svjetskih povijesnih događanja, kojima je to bio samo uvod. Župnik Imre Kozma želi podignuti spomenik koji bi podsjećao na te događaje jer mu je žao da svijet brzo zaboravlja važna iskustva povijesti. Župnik danas gotovo da nema nikakve kontakte s bivšim izbjeglicama iz DDR- a, ali zato ima velike planove. Do sljedeće obljetnice otvaranja granice, u rujnu 2.000 godine, trebao bi se u blizini njegove crkve izgraditi spomenik i mali muzej, upravo zato da ljudi ne zaborave tako brzo to što bi trebali naučiti od povijesti." (RDW)