US 12. IX. NYT RU KORUPCIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 12. IX. 1999. Škandal, zatim šarada "U reakciji na škandal koji je izbio zbog navodnoga ruskog pranja novca, Clintonova je vlada ponudila dvije glavne tvrdnje u obranu svoje politike prema Rusiji: 1) da je dugo znala za kriminal i korupciju (zamjenik ministrice vanjskih poslova Strobe Talbott) i 2) da moramo ostati uključeni s Rusijom zbog naše nacionalne sigurnosti (Samuel Berger, savjetnik za nacionalnu sigurnost). Obje su izjave istinite. Pa što tu ne valja? Naravno da je vlada bila svjesna kriminala i korupcije i da je znala da se radi o nečemu mnogo većem od aktivnosti mafijaškog tipa. Ona je znala da su 'reforme' zapravo bile uvođenje kleptokracije u kojoj se korumpirani dužnosnici povezuju s malobrojnim poslovnim magnatima da bi poslali bogatstvo izvan zemlje. Bio je to kapitalizam koji obilježava nepotizam, no bez mnogo kapitalizma. No američka je vlada podcijenila izopačenost onoga što je proglašavala ruskom reformama. Ona je također obeshrabila otvorena obavještajna i diplomatska izvješća o korupciji, kao što sad otkrivaju bivši dužnosnici. Ta je šutnja štitila našu politiku, posebno MMF-ovo posuđivanje. To je bilo najuvrjedljivije za same Ruse, jer su oni, zajedno s bilo kim tko se potrudio pročitati njihove novine, znali istinu. Prije nekoliko mjeseci se Georgi Arbatov, stari junak sovjetske promidžbe, u Washingtonu prisjetio kako je Clinton prošlog rujna u Moskvi rekao da će Rusi, nastave li putem reforme, dobiti još međunarodne potpore (odnosno, zajmova od MMF-a i drugih). S obzirom na pljačke i osiromašenje koje je 'put reforma' značio, pitao je Arbatov, kako da Rusi ne sumnjaju da Sjedinjene Države namjerno žmire dok se njihova zemlja uništava? Taj put, nakon desetljeća prepirka o pitanjima hladnog rata, morao sam Arbatovu reći da se s njime potpuno slažem. Pa čemu ta šarada s naše strane? Vlada u javnosti implicira, a privatno otvoreno zastupa stajalište da smo morali poduprijeti Jeljcinov poredak, unatoč korupciji i ubojitom ratu u Čečeniji jer smo trebali njihovu suradnju o pitanjima sigurnosti - od nadzora oružja preko proliferacije do Balkana. To jesu važni interesi. I postignute su vrijedne stvari, poput onesposobljavanja ruskih strateških raketa i poboljšanja sigurnosti na nekim nuklearnim položajima. Zasad, koliko znamo, nijedna nuklearna bomba nije eksplodirala. No moramo pitati: je li naš cjelokupni odnos s Rusijom danas u boljem stanju nego što je bio 1993.? Odgovor je očito niječan. Diplomatski su odnosi osjetljivi. Nadzor oružja je zamrznut. Opasnost da bi nuklearna i druga oružja mogla izići iz Rusije jedva da je smanjena. Ruske su elite zainteresiranije za potkopavanje američkog statusa supersile nego za suradnju. Najgore od svega, uglavnom smo izgubili divljenje i poštovanje ruskoga naroda koje smo prije šest godina imali, zbog izopačenosti reforma kojima smo pljeskali. Je li ta 'pogodba' bila toga vrijedna, posebno budući da je ugrozila naš dugoročni cilj u Rusiji, a to je razvoj stvarne demokracije i kapitalizma? Pomislite kako američka 'obrana' mora izgledati Rusima: podupirete korupciju u našoj zemlji iznutra, kako bi vas ona poduprla u vašem ponižavanju naše zemlje izvana. Ne može se izmisliti bolji promidžbeni slogan za ekstremne ruske nacionaliste. Ta obrana neće proći. Imali smo drugih mogućnosti: kritičnije stajalište prema poretku, oštriji uvjeti posuđivanja i, ponajprije, više poštenja. Budući da se Rusija proteže kroz deset vremenskih zona, posjeduje tisuće nuklearnog oružja te bi mogla utjecati na sudbinu demokracije u sljedećem stoljeću, Talbott i Berger su u pravu: moramo ostati uključeni u Rusiji. No ne na njihov način", piše Fritz W. Ermarth, umirovljeni viši dužnosnik CIA-e, i član osoblja Vijeća za nacionalnu sigurnost za Carterova i Reaganova mandata.