FRANCUSKA-LE MONDE OD 2.9.99.AZIJA

FRANCUSKA LE MONDE 2. IX. 1999. Azijska sigurnost i svjetski mir "Za razliku od onoga što je bilo u XIX. i XX. stoljeću, europska sigurnost više nije svjetska stvar, dok se sigurnost Azije sada tiče čitavoga svijeta. Ne zato što u Aziji živi polovica čovječanstva, nego zato što ona okuplja velike svjetske čimbenike i obuhvaća više kriznih područja koja bi mogla biti jako pogibeljna i u koja bi oni mogli biti upleteni. Već nekoliko godina Azija nas neprestano iznenađuje: financijska kriza, indijski pokusi, pad predsjednika Suharta, sjevernokorejska balistička dostignuća... U tom području mogu se pojaviti još neugodnija iznenađenja ako nikakva strateška zamisao ne bude pratila trgovinsku politiku zapadnih zemalja i naglašen tehnološki odnos prema problemima sigurnosti. Azija je danas vjerojatno, zajedno s Bliskim istokom, najopasnije područje na planetu. Ona obuhvaća područja stalnih kriza na zapadu (Indija-Pakistan), na jugu (Južnokinesko more), a napose na istoku (Koreja-Tajvan). Nijednoj od njih ne nazire se kraj u skoro vrijeme. Na zapadu, što su jedinstvene prilike u cijelome svijetu, tri susjedne zemlje s nuklearnim oružjem i razvijenim raketnim sustavima - Indija, Kina i Pakistan - imaju međusobne teritorijalne sporove. Nuklearno naoružanje može pridonijeti zamrzavanju postojećeg stanja. Europa u tome ima veliko iskustvo. Prednosti nuklearnoga naoružanja manje su očite u Južnoj Aziji, osim što bi mogla učvrstiti dvije crte razdvajanja na sjeveru Indije. Očito je tu pouku izvukao Washington: tijekom nedavne krize u Kargilu, pakistanski je premijer zamoljen da poštuje privremenu graničnu crtu. No to je traženje odmah izazvalo prosvjede u Pakistanu, a mogućnosti vlade da nadzire ubacivanje na indijsko područje sumnjive su. Mirenje Pakistana sa sadašnjim granicama, iako bi bilo razborito, sučelilo bi zemlju s teškim pitanjem identiteta. Kao što je vrlo oštroumno zapitao jedan televizijski gledatelj u Pakistanu u času prihvaćanja izjave iz Lahorea, 'ako se Pakistan približi Indiji, treba li on uopće postojati'? K tome, mogućnost ove zemlje da izvozi nestabilnost više se ne ograničava samo na Kašmir. Ona se očituje i u Srednjoj Aziji, a Pakistan čak ozbiljno prijeti širenjem naoružanja po Bliskom istoku, u Saudijskoj Arabiji, u Iraku i Iranu. (...) Napokon, najveće su poteškoće na Dalekom istoku: hladni je rat stvorio dvije Koreje, dva Vijetnama i dvije Kine. Ujedinjenje Koreje i pitanje Tajvana ne moraju biti uzrok rata, kao što je bio slučaj s Vijetnamom, ali mu mogu biti vrlo blizu. Sjeverna Koreja koristi želju svih zainteresiranih čimbenika da što više zatežu s ujedinjenjem poluotoka. Pogibeljnost takve politike sve je očitija: Pyongyang svakim danom ima sve veći destabilizirajući utjecaj na Daleki istok i izvan njega. Lansiranje rakete Taepodong, 31. kolovoza 1998., i upadi u južnokorejske i japanske vode u proljeće prošle godine svjedoče o tome. Ovi su upadi bili prigoda za prvu pucnjavu u Japanu nakon 1945. Ako Sjeverna Koreja uskoro opet lansira neku raketu, moguće je očekivati nove korake u proturaketnim programima u Japanu i u Južnoj Koreji. To nije rješenje za problem koji postavlja taj neobični ostatak hladnoga rata, ali je razumljiv odgovor koji glavni prodavači raketa (Kina, Sjeverna Koreja) nisu u prilici osuditi. (...) Postoje i drugi razlozi koji tumače zašto će Azija biti kušnja novog svjetskog poretka koji se rađa. Ponajprije, u Aziji se, više nego u Europi, provjerava američka moć. Američki su interesi na tom području veliki, kako na trgovačkom, tako i na strateškom području. Azijska je financijska kriza ojačala američki utjecaj u ovome području, ali je on slabiji nego se čini, budući da se ne temelji na dosljednoj politici. Kina drži ključeve regionalne, ali i svjetske sigurnosti. Ona sljedećih godina mora riješiti tri glavna pitanja: prvo, sve veće neslaganje između njezina političkog sustava i gospodarskih odluka, s unutarnjim poteškoćama koje iz toga mogu proizići. Ona mora preispitati svoju regionalnu politiku koja izaziva ono čega se plaši: približavanje SAD-a, Južne Koreje i Japana i uvođenje programa proturaketne obrane na Dalekom istoku. Napokon, Kina mora izabrati između uloge važnog međunarodnog čimbenika, s odgovornostima koje to uključuje na području mira i sigurnosti, i očuvanja idolatrijske koncepcije suvereniteta koja nije spojiva s velikim međunarodnim promjenama u ovome času. U teškim gospodarskim i društvenim prilikama, u sljedećem se razdoblju ne mogu isključiti nacionalistički ispadi s neprocjenjivim posljedicama, primjerice prema Tajvanu", u rubrici 'Obzorja' piše Therese Delpeche, istraživač u CERI-ju (Središte za regionalna i međunarodna istraživanja).