US 1. IX. CSM MILOŠEVIĆ

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 1. IX. 1999. Treba sklepati vjerodostojnu prijetnju Miloševićevoj vlasti "Dojmljivo očitovanje 'moći naroda', organizirano 19. kolovoza u Beogradu, dalo je jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću do znanja da njegovo biračko tijelo gubi strpljenje. Pošto su iskusili tri propala rata i beskrajnu gospodarsku bijedu, Srbi izražavaju svoje nezadovoljstvo užasnom Miloševićevom vladavinom", piše analitičar Christopher Walker. "No na koji će točno način oni postići promjene u Srbiji i dalje je teško pitanje. A koju bi ulogu Zapad mogao i trebao igrati u području nakon sukoba s NATO-om, posebno je osjetljiva tema. Ovaj posljednji krug prosvjeda podsjeća na prijašnje sukobe - prvo 1991., a zatim zimi 1996./1997. - kad su deseci tisuća Srba izišli na ulice razočarani bijednim stanjem stvari. No svi ti pokušaji prosvjeda propali su, a oporba nije bila kadra postići ključni preduvjet za pokretanje procesa reforme u Srbiji - uklanjanje Miloševića s vlasti. Prethodni su protesti propali iz različitih razloga, uključujući pasivnost i iscrpljenost srpskog stanovništva, Miloševićevo vješto političko manevriranje i manipuliranje putem strogoga nadzora nad državnim medijima. Možda je najviše razočaralo ponašanje rascjepkane srpske oporbe. Kao u prijašnjim prosvjedima, u sadašnjem pokušaju glavne uloge imaju dvije oporbene figure: vođa Demokratske stranke Zoran Đinđić i Vuk Drašković, vođa Srpskoga pokreta obnove. I Đinđić i Drašković pozivaju na stvaranje prijelazne vlade, ali nisu se složili o planu za postizanje toga cilja. Dok Đinđić traži Miloševićev bezuvjetan odlazak s vlasti, Drašković je navijestio svoju sklonost dogovoru o podjeli vlasti s jugoslavenskim vođom. Drašković kaže da želi izbjeći 'građanski rat' u Srbiji, a misli da bi ultimatumi Miloševiću upravo to izazvali. Zapravo, oporbena koalicija Savez za promjene - koja okuplja glavne Draškovićeve suparnike - izjavila je da će, ne siđe li Milošević s vlasti do 21. rujna, zaustaviti zemlju demonstracijama i općim štrajkom. Izazov za oporbu uvijek je bio silan, ali srpska politika poslije Kosova zadaću čini još složenijom. Tijekom dva prethodna kruga prosvjeda, oporba se željela povezati s vrijednostima Zapada. Sad se, u varijanti Miloševićeve devize 'podijeli i zavladaj', Srbi koji zagovaraju prisniju suradnju s Zapadom suočavaju s izgledima da budu žigosani kao 'slugani NATO-a' ili 'izdajnici Srbije'. Državni mediji - jedno od Miloševićevih najmoćnijih oruđa nadzora - čak su tvrdili da je oporba izabrala 19. kolovoza za svoj masovni skup u Beogradu zato što je toga dana rođendan predsjednika Clintona. Kao rezultat, predlaganje bližih veza sa Zapadom kao važan dio svakog programa reforme poruka je koja može omesti, prije nego pomoći, uspjeh oporbe u razdoblju poslije Kosova. Dinamika poslije Kosova Srbima otežava potrebu da priznaju vlastitu ulogu u zlodjelima koja su bila sastavni dio Miloševićevih vojnih pustolovina. Neki zapadni promatrači pozivaju srpsku oporbu da pokrene nacionalnu raspravu o ratnim zločinima. Međutim, bilo bi prerano da se od prosječnih Srba - koje više zabrinjava njihova gospodarska budućnost - očekuje da sad počnu prihvaćati odgovornost za svoje ponašanje u ratovima ovoga desetljeća. Djelotvornije bi bilo orijentiranti se na pitanje kako Milošević planira riješiti sve veću nezaposlenost Srba, pad BDP-a i opću gospodarsku katastrofu. Vjerojatno će se promijeniti naraštaj prije nego fizička infrastruktura u Srbiji i na Kosovu bude obnovljena ili prije nego Srbi budu spremni ponovno preispitati put koji su izabrali devedesetih. Većina je Srba bez sumnje sita Miloševićeva poretka i želi pronaći održivu političku alternativu. Ono što nije jasno jest hoće li taj 'zamor' Miloševićem prijeći u djelotvoran masovni pokret koji može depolarizirati i preorijentirati politiku zemlje. Posljednji krug prosvjeda u Srbiji smatrat će se uspjehom samo ako postigne cilj uklanjanja Miloševića i tako poduzme prvi ključni korak prema pokretanju demokratskoga procesa reforme."