BE - LE SOIR - 30. VIII. JELJCIN

BELGIJA LE SOIR 30. VIII. 1999. Skandali oko jednog čovjeka i njegove obitelji "To se zove 'Mala zelena knjiga'. Naklada: 3 tisuće primjeraka. Ali njezinih 2.276 stranica dobro je ispunjeno - tisućama telefonskih brojeva. Pozor, to je izvanredno izdanje: jedini kompas koji vam može pomoći da plovite po labirintu uprave predsjednika Ruske Federacije. Utemeljena poslije neuspjeloga vojnog udara protiv Mihaila Gorbačova 1991., prema dvostrukome uzoru - Bijeloj kući i nekadašnjem Politbirou Komunističke partije u Moskvi, ta 'administracija' prava je dodatna vlada koja, sa svojih 1.900 zaposlenih, upravlja vrlo različitim područjima: Predsjednikovom zračnom flotom, kremaljskom ljekarnom, predsjednikovim arhivima i njegovom osobnom stražom, pravnom službom, jelovnikom za privatna i službena primanja, liječničkom službom, uredom za pomilovanja, tiskarom, čak i tvornicom namještaja... Uprava ima čvrstu jezgru: odjel za Predsjednikove poslove, zadužen za svakodnevno vođenje politike i logistike. S jedne strane bavi se Predsjednikovim odnosima s vladom, s ruskim i sa stranim parlamentima, a s druge strane upravlja rezidencijama, dačama, odmaralištima, bolnicama, klinikama, restoranima, hotelima te 'osobnim' automobilima i zrakoplovima Borisa Jeljcina. Taj pravi ratni (ili mirnodopski) stroj stalno je Predsjedniku na usluzi, njegova uprava mora uvijek biti spremna na sve. A danas i više nego ikada ranije. Jeljcin se priprema za dvije najteže bitke u svojoj karijeri: za parlamentarne izbore u prosincu i za predsjedničke izbore u lipnju 2000. No, zašto baš sada, kad ulazi u posljednju godinu svoga posljednjeg predsjedničkog mandata, Boris Jeljcin, umjesto da razmišlja o zasluženoj mirovini, mora pokrenuti sve svoje snage i snage svih u svojoj okolini? Zato što važnost ovih izbora prelazi okvire normalne promjene zastupnika u parlamentu i normalne smjene na vlasti. Jedan od uloga u igri stara je stvar. 'Prije ili kasnije', piše Jeljcin u svojim memoarima, 'napustit ću politiku. A želim napraviti presedan u ruskoj povijesti: da se kao političar povučem iz politike na normalan način...' Boris Jeljcin želi ostati poznat i kao čovjek koji je uveo demokraciju u Rusiju. Ta je demokracija možda krhka i puna 'afera', ali nitko Jeljcinu ne može osporiti činjenicu da je baš njegovom zaslugom spriječen pokušaj obnove komunizma. Drugi je ulog političke prirode. Borisa Jeljcina brine pitanje tko će ga zamijeniti. Želio bi izbjeći dolazak nekakvoga 'Rasputina' ili varalice, toliko čestih u povijesti njegove države, i osigurati nastavak reforma i ukorjenjivanje tržišnoga gospodarstva u Rusiji, a to su uvjeti bez kojih nema nikakvoga poboljšavanja života građana i bez kojih bi Rusija u XXI. stoljeću ostala najveći svjetski bolesnik. Treći je ulog osobne prirode, a odnosi se na budućnost Jeljcina kao bivšeg predsjednika, na njegovu obitelj i na njegov klan. U siječnju se u Moskvi već govorilo o zamisli da se Jeljcinu dade nekakva lijepa nagrada u zamjenu za 'neutraliziranje' predsjednikove moći, a osobito za obećanje da neće više smjenjivati premijere prije završetka njihova mandata. Govorilo se da će Jeljcinu, na kraju mandata, dati sve moguće povlastice: tjelesne čuvare za njega i njegovu obitelj, 80 posto predsjedničke plaće, jednu državnu rezidenciju, besplatnu uporabu telefona i besplatni prijevoz... Čak se govorilo i o najvažnijoj stvari: o doživotnom imunitetu. No, 'sporazum' nije sklopljen. Boris Jeljcin nije od onih koji se lako odriču vlasti, a to je i dokazao uzastopnim smjenjivanjem nekoliko premijera. Danas možda i žali što nije pristao na spomenuta obećanja... Jer nad Kremljom se nadvila mračna sjena. Nema tu (za sada) panike, ali već vlada zabrinutost. Ne radi se o 'povlasticama', u pitanju je 'imunitet'. Bez njega klan, koji njegovi neprijatelji zovu 'obitelj', aludirajući na mafiju, strahuje za svoju budućnost. I ne bez razloga... Na čelu 'obitelji' stoji mlađa Jeljcinova kći Tatjana B. Diačenko, stara 40 godina, službeno - jedna od Predsjednikovih savjetnika, što je čini nezaobilaznom osobom 'dvorskoga života'. Ona je 'prijenosni remen' između Predsjednika i njegova stožera, 'most' između gazde i njegove uprave. Uz nju je šef Predsjednikove uprave, dopunski premijer, Aleksandar Vološin, star 43 godine, koji obavlja dužnost sličnu šefu osoblja Bijele kuće. Valentin Jumašev, nekadašnji novinar, glavni je 'crnac' Borisa Jeljcina, autor dviju knjiga njegovih memoara i jedan od njegovih bliskih političkih suradnika. A Pavel Borodin, šef odjela za Predsjednikove poslove, zadužen je za svu infrastrukturu i logistiku. Taj najuži krug (bez brojnih 'satelita' koji se oko njega vrte) ne bi bio potpun bez Borisa Berezovskoga, milijardera i financijera Jeljcinova klana, i Anatolija Čubaisa, nekadašnjeg gazde svih privatizacija, političkog stratega i čovjeka kojega šalju na zadatke u inozemstvo. Njemu treba dodati i Vladimira Putina, određenog kao nasljednika koji je, prije nego će na opće zaprepaštenje postati premijer, stigao biti i šef tajnih služba i Borodinov pomoćnik u kremaljskome aparatu. To je ekipa koja (učvršćena interesima i strahom, kažu njihovi protivnici), čvrsto stoji oko Predsjednika, a sada se mora suočiti s dvostrukim napadom neprijatelja. To što se sada kreće u političku ofenzivu, najprirodnija je stvar. Rokovi se primiču, stvaraju se politički blokovi, a Lužkov i Primakov, na čelu lijevoga centra, napadaju na samu utvrdu. 'Obitelj' nastoji po svaku cijenu izbjeći pretvaranje predizborne kampanje u optuživanja i pretvaranje 'afera' u predizborno streljivo. No, gle jada, sve upućuje na zaključak da to neće biti malokalibarsko streljivo, nego prave rakete koje samo što nisu poletjele", piše Pol Mathil.