US 29. VIII. LAT NATO

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 29. VIII. 1999. Vratiti se kući "Pod vodstvom Sjedinjenih Država, NATO je, uoči svoje pedesete obljetnice, otišao u rat na Kosovo, djelomično stoga što se smatralo da događaji na Balkanu ugrožavaju vjerodostojnost saveza poslije hladnog rata. Tijekom rasprave o kosovskoj intervenciji, gotovo su se previdjela dva pitanja: zašto NATO, deset godina nakon hladnoga rata, još postoji, i zašto Washington održavanje američke vojne nazočnosti u Europi još smatra vitalnim američkim interesom", piše Christopher Layne, znanstvenik gost Centra za međunarodne studije. "NATO je stvoren u namjeri da obuzda širenje sovjetske moći i zaštiti teritorijalnu sigurnost svojih članica. On je u tom uspio bez ispaljivanja ijednog hica. Pa ipak, prošloga proljeća, Sjedinjene Države i njezine europske saveznice ratovale su u Europi, prvi put od 1945. Napali su malu, gospodarski uništenu zemlju, Jugoslaviju, koja nije pokrenula vanjsku agresiju nego gušila pobunu separatističkih albanskih pobunjenika na svom suverenom teritoriju. Dobro poznata politička pouka glasi da se savezi raspadaju kad nestane zajedničke prijetnje sigurnosti njihovim članicama. No uunatoč raspadu Sovjetskoga Saveza, NATO se zemljopisno proširio, a proširio je i svoju stratešku misiju. Kosovo i njegove posljedice podvrgle su taj 'novi' NATO ispitivanju. Strateški imperativi saveza nakon hladnoga rata drukčiji su od 'protuhegemonijskih' briga koje leže u temeljima tradicionalne američke politike prema Europi. Od svoje neovisnosti, Sjedinjene se Države boje uspona jedne velike sile koja prevladava Europom a koja joj se sposobna suprotstaviti u zapadnoj hemisferi. No budući da je europska ravnoteža moći sprječavala uspon takve sile, Sjedinjene su Države mogle izbjeći miješanje u europsku politiku. Godine 1940., međutim, i nakon Drugog svjetskog rata, slom europske ravnoteže moći nagnao je Sjedinjene Države da interveniraju kako bi obuzdali nacističku Njemačku i Sovjetski Savez. Protuhegemonijski razlozi izgubili su snagu do kraja šezdesetih godina ovog stoljeća kad je Zapadna Europa, potpuno oporavljena od ratnih razaranja, bila ponovno materijalno sposobna preuzeti punu odgovornost za svoju obranu. Nadalje, prijetnja sovjetskom agresijom u Europi nestala je - Moskva je radila na ozakonjenju poslijeratnog statusa quo. Do početka sedamdesetih, u Americi se pojavila nova zamisao europske strategije. U sklopu te zamisli, NATO je bio instrument američke hegemonije u Europi. Washington je europsko oslanjanje na vlastite snage odbacio iz tri glavna razloga. Prvo, Sjedinjene Države su se brinule da bi neovisna Zapadna Europa postala geopolitički takmac. Drugo, i proturječno, one su pretpostavljale da će Europljani u hladnom ratu zauzeti neutralno stajalište. Konačno, Sjedinjene su se Države bojale da će se, prepušteni sebi samima, zapadni Europljani vratiti svojim lošim starim geopolitičkim običajima. Da odvrati te scenarije, Washington je ponovno ustanovio NATO kao mirotvorca Kontinenta: zaštititi Europljane od njih samih bilo je barem jednako važno kao i zaštititi ih od Sovjetskoga Saveza. Washingtonova predanost NATO-u poslije hladnog rata počiva na tvrdnji, stalno ponavljanoj, da europski ratovi uvijek ugrožavaju američke interese, i da je najbolji način njihova sprječavanja održavanje snažne vojne nazočnosti Sjedinjenih Država na Kontinentu. No kao što pokazuje slučaj Kosova, taj pristup ima uznemirujuće implikacije. Predsjednik Bill Clinton tvrdi da je cilj proširenoga NATO-a da za Srednju Europu učini ono što su Sjedinjene Države učinile za Zapadnu Europu poslije Drugoga svjetskog rata. Proširenje NATO-a, međutim, naškodilo je odnosima s Rusijom. Čak i prije Kosova, Moskva se osjećala ugrožena zbog proširenja NATO-a na istok. Kosovo je pojačalo strepnje u Moskvi, jer je gurnulo savez u regiju koja je za Rusiju strateški važna, i pobilo tvrdnje Washingtona da je novi NATO posve obrambeni savez. Da opravda proširenje teritorija i strateške misije, NATO je izvukao teoriju domina, poznatu iz razdoblja hladnog rata. Američki zakonodavci tvrde da će nestabilnost na rubovima NATO-a - na Balkanu, primjerice - bujati i preliti se u srž Europe, i na kraju ugroziti američke interese. U skladu s tim, NATO se dugoročno obvezao u Bosni i na Kosovu, koji leže prilično izvan carstava iz vremena hladnog rata. Problem s novom strateškom fazom saveza jest da ne postoji logička točka zaustavljanja. Proširenje NATO-a objašnjavalo se kao sredstvo zaštite Zapadne Europe od nestabilnosti koja bi došla iz Srednje Europe i s Balkana. No sad kad su Poljska, Mađarska i Republika Češka članice saveza, i sad kad je savez na Balkanu, izvori nestabilnosti gurnuti su prema istoku. Potreba za obranom postojećih sigurnosnih obveza vodi pozivima na daljnje proširenje, što dodaje nove strateške obveze i uvlači Sjedinjene Države u geopolitički nemirno područje. U svojoj nedavnoj knjizi 'Velika šahovska ploča' bivši nacionalni savjetnik za sigurnost Zbigniew K. Brzezinski pojašnjava ono što američki političari daju razumjeti: logika proširenja NATO-a znači da se američke sigurnosne obveze u Europi moraju progresivno seliti prema istoku da bi prigrlile baltičke države, Ukrajinu, Kavkaz i regije Kaspijskog mora, i srednjoazijsko područje bivšeg Sovjetskog Saveza. Dublji smisao te logike uznemiruje: nestabilnost na rubovima može pogoditi Europu, no ne utječe na američku sigurnost. Suprotno konvencionalnoj mudrosti američkoga vanjskopolitičkog establištmenta, nije istina da europski ratovi uvijek utječu na američke sigurnosne interese. Otkad su Sjedinjene Države ostvarile neovisnost, u Europi je bilo ratova između velikih sila 1792. - 1802., 1803. - 1815, 1853. - 1855., 1859. - 1860., 1866., 1870. - 1871., 1877. - 1878., 1912. - 1913., 1914. - 1918., i 1939. - 1945. Od spomenutih ratova, Sjedinjene su Države sudjelovale u njih tri, ali mogle su sigurno izbjeći dva. Godine 1812., nadajući se osvojiti Kanadu dok je Britanija bila zaokupljena Napoleonovim ratovima, Sjedinjene su Države pokrenule rat s Britanijom. Godine 1917., predsjednik Woodrow Wilson odveo je Sjedinjene Države u Prvi svjetski rat iz idealističkih razloga. Pedeset godina nakon osnivanja NATO-a, dok se savez trudi izići na kraj sa zbrkanim posljedicama svoga prvog rata, potrebna je ponovna procjena američkih obveza na Kontinentu. U svim pogledima, osim jednog, prvotni su ciljevi američke politike poslije Drugog svjetskog rata ispunjeni: dojmljivom oporavku Zapadne Europe od ratnih razaranja još se nije priključio uspon strateški neovisne Zapadne Europe. Danas, a to vrijedi već 50 godina, s obje strane Atlantika postoji podvojenost. Sjedinjene se Države boje zapadnoeuropskog jedinstva iz kojeg proizlazi gubitak utjecaja na Kontinentu. Zapadni Europljani oklijevaju da poduzmu posljednje, najteže korake prema jedinstvu jer bi ih to stajalo američkog sigurnosnog pokrivača. Ipak, kao što primjećuje povjesničar John Lamberton Harper u 'Američkim vizijama Europe', ni Amerikanci ni Europljani status quo ne smatraju 'ni korisnim, ni poželjnim'. Samo Washington može presjeći taj gordijski čvor: tako dugo dok Europljani vjeruju da će Sjedinjene Države zadržati odgovornost za sigurnost Kontinenta, oni se neće politički ujediniti i postići stratešku samodostatnost. Početkom pedesetih godina ovog stoljeća, Dwight D. Eisenhower, koji je služio kao prvi vrhovni vojni zapovjednik saveza, primijetio je da bi NATO i Marshallov plan propali da su američke snage ostale u Europi 10 godina duže. Činjenica da je NATO u kojem još prevladava Amerika obilježio svoju pedesetu obljetnicu boreći se na Kosovu neuspjeh je, a ne uspjeh američke politike. Došlo je vrijeme da se dovrši američki povijesni projekt i da se, metodično, na stabilnu i prosperitetnu Europu prenese zadaća osiguranja mira i stabilnosti na Kontinentu. Nakon što je postigla svoje ciljeve u Europi, Amerika bi se trebala vratiti kući. S nestankom prijetnje velike sile, europski događaji više ne utječu na američku sigurnost. Nema razloga da se od američkih vojnika traži da umru za Gdansk ili za buduća Kosova."