YU 29. 8. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 29. VIII. 1999. Zapad ogorčen Tuđmanovom politikom "Hrvatskoj i režimu njezina predsjednika Franje Tuđmana Zapad prijeti pravom 'olujom' zbog toga što odbijaju da haaški sud istraži zločine počinjene prilikom etničkog čišćenja blizu 300.000 srpskih civila u operacijama 'Oluja' i 'Bljesak' u krajini i Slavoniji 1995., kao i hrvatska nedjela nad muslimanima u Bosni. U pozadini 'paljbe' iz svih pravaca na 'nepotistički i korupcionaški režim Franje Tuđmana' - kako danas piše belgijski dnevnik 'Soar' - stoji ne samo optužba da vlasti u Zagrebu krše Daytonski sporazum, nego i da su 'unutarnjim nedemokratskim poretkom i pogubnom gospodarskom politikom nepremostiva zapreka za otvaranje Hrvatske prema Europi i svijetu'..." Američki veleposlanik u Zagrebu prijeti Hrvatskoj sankcijama "Američki veleposlanik u Zagrebu William Montgomery, koji je, neuobičajeno za diplomate, upadljivo prisutan na hrvatskoj političkoj a posebno medijskoj pozornici, zaprijetio je Hrvatskoj sankcijama zbog tužbe koju je haaški sud protiv te zemlje podnio Vijeću sigurnosti zbog nedovoljno suradnje s tom kontroverznom institucijom..." VEČERNJE NOVOSTI 29. VIII. 1999. 'Bože pravde' poslije 'Lijepe' "Ako hrvatsko Ministarstvo prosvjete i športa zaista ostane pri namjeri da nastava u svim školama počne intoniranjem 'Lijepe naše', predstavnici Srba u istočnoj Slavoniji tražit će da se na školskim razglasima poslije hrvatske himne emitira i 'Bože pravde'. (...) - Po slovu svih potpisanih mirovnih sporazuma, naša svečana pjesma 'Bože pravde' ima pravo da se oglasi odmah iza hrvatske državne himne, pa je sasvim logično da u školama i razredima u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku, školsku godinu označi i srpska himna - naglašava prof Podunavac (Đuro, predsjednik srpskog odbora za prosvjetu i kulturu u Vukovaru)(...) Nagoveštaj ministra Pugelnika da će politika ipak zasjesti i u školske klupe, profesor Podunavac tumači kao još jedan u nizu pritisaka na srpsku populaciju." VREME 28. VIII. 1999. Izlazak iz povijesti "(...) U početku, dok je Milošević rušio sve pred sobom i izgledao nepobjedivo, trebalo je imati mnogo snage i hrabrosti da se uvidi kamo to vodi i da se tome suprotstavi. Tada, dok je u krvi gušio albanske prosvjede na Kosovu, malo je kome u Beogradu smetalo što on nije odustajao od komunizma ('Slobodane nek' si komunista, volimo te ko Isusa Krista'). Jedan zamršeni slučaj teritorijalnih, povijesnih i etničkih prava i pretenzija pretvorio se u orgiju nasilja i zločina, a u krajnjem ishodu Miloševićev učinak je uglavnom nepopravljiv", piše Stojan Cerovac. Ali, sada kad Srbija počinje užasnuto odbacivati Miloševića, nema joj druge nego da se malo i nad sobom užasne. Ono naime za što sad treba imati snage i hrabrosti jest da se prizna da Milošević nije, ili barem nije bio, nikakav samozvanac, uzurpator, tiranin, izdajnik ili strani plaćenik nego zakonito, premda izvanredno nevaljalo dijete srpske nacionalne ideje.(...) To je svakako najbolnije mjesto i najteža trauma koju Srbija mora odnijeti u idući vijek. Nije, naime, u pitanju samo Milošević koji, ovako ili onako, uskoro mora otići. Ovdje je riječ o velikom, stvarnom nacionalnom porazu, kakav se narodima događa samo jednom u povijesti. Možda je točnije reći da je to poraz srpskoga nacionalizma, ako bi ta riječ označavala iracionalni višak mesijanskih i, uglavnom, agresivnih nacionalnih aspiracija. Ta misao o vlastitoj veličini, iznimnosti, pravu, posebnoj povijesnoj ili kulturnoj ulozi na Balkanu, ako ne i u Europi, ima duboke tragove u srpskoj povijesti(...) Daleko sam od toga da se divim proljetnoj intervenciji NATO-a, ali iz razloga koji nemaju mnogo veze sa Srbijom. Ona je tu intervenciju gotovo iznudila i platila golemu cijenu, možda nepravedno visoku, ali je ona sama, kao svaki krivac, izgubila pravo da postavlja pitanje o pravednosti kazne. To pitanje može postaviti samo netko izvana, i to bez mogućnosti da se bilo što promijeni, dakle samo zbog budućih sličnih slučajeva, a Srbiji preostaje da se bavi svojim epohalnim slomom najbolje što bude umijela.(...) Vjerujem da je to iskustvo poraza toliko upečatljivo i svakome očito, da se o njemu ne mora ni govoriti. Dakako, bit će još dosta demagoga koji će dokazivati suprotno, ali oni samo gube vrijeme i u suštini bit će neopasni. Nitko više nikad neće uspjeti da sa sobom povuče Srbiju pričama o nacionalnom dostojanstvu, veličini, povijesnim pretenzijama. Ovoliki porazi osiguravaju trajan imunitet protiv toga i na takve priče narod će ubuduće reagirati refleksnim odbijanjem, iz želudca. To ne znači da će Srbi sada neizbježno postati drukčiji, bolji ili pametniji. Sigurno je samo da će naučiti da se klone sile i da obraćaju pozornost na ono što im govore jači i veći. Politički projekti zasnovani na drčnosti više neće moći proći. To je dovoljno samo za to da se izbjegne još jedno iskustvo nalik na ovo s Miloševićem, ali samo po sebi to ne otvara nikakav nov put. Tijekom ovih ludih godina u zemlji i ljudima nagomilala se dojmljiva količina zabluda, predrasuda, bizarnih teorija o sebi i drugima, gluposti, neznanja i strasnih pretjerivanja u svim pravcima..." NIN 26. VIII. 1999. Ivan Stambolić - izjava "(..) Milošević i vladajuća stranka 'ne mogu normalno otići s vlasti jer tko nasiljem dođe na vlast, nasiljem i ode'. Na pitanje šta bi rekao Miloševiću kad bi ga danas sreo, Stambolić je odgovorio: 'Teško mogu zamisliti takvu situaciju, ali kad bi već došlo do nje, rekao bih mu sljedeće: Slobo, svi znaju da si najbolji, da boljeg nije bilo i ne može biti, ali za narod je došlo vrijeme da dođe netko tko je manje dobar od tebe ili manje loš'. " Artisti i modeli "'Blažene oči koje su ga vidjele', rekao je i zapisao poznati hrvatski književnik Ivan Aralica, odajući posmrtnu počast najmoćnijem i najutjecajnijem Hercegovcu u Zagrebu, bivšem ministru obrane Gojku Šušku. Araličina izjava uskoro je pokazala i svoju materijalnu, a ne samo praktičnu, 'državotvornu' vrijednost. Portret Gojka Šuška prodan je za fantastičnih 300 tisuća maraka, a aukcija čija je dobit bila namijenjena obiteljima bosanskohercegovačkih Hrvata koji čekaju suđenja u Haagu, sasvim ozbiljno konkurira za kulturni događaj godine. Premda je presedan iz Širokoga Brijega u umjetničkim salonima Zagreba već proglašen najdrastičnijim primjerom duhovnoga kiča, proročanstvo Ivana Aralice tek se počelo nadvijati nad novu hrvatsku državu..."