US 22. VIII. IHT CRNA GORA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. VIII. 1999. Dopustite Crnoj Gori da nastavi putem odvajanja od Srbije "Sve jači oporbeni pokret u Srbiji doima se nezaustavljivim. U suprotnosti s tim, Crna Gora izgleda mirno. No, to je samo iluzija", piše Anna Husarska, politička analitičarka u Bosni i na Kosovu 1996./1998. "Crnogorske su vlasti 5. kolovoza same postavile vremensku bombu. Nakon niza neuspješnih pregovora sa Srbijom o ponovnom određivanju odnosa između dviju republika, crnogorska je vlada prihvatila program u kojem predlaže labavo partnerstvo. Ne dobije li Crna Gora odgovor od Srbije, ili plan bude odbijen, Podgorica će organizirati referendum o odnosima između dvije republike. Beograd još nije službeno reagirao, iako nitko ne sumnja da će reakcija, stigne li ikad, biti glasno 'ne'. List 'Politika', poznat kao glas Slobodana Miloševića, odmah je komentirao da je plan antijugoslavenski. Predsjednik Milo Đukanović označen je kao 'odani saveznik NATO-a'. No, ocrnjivanje u Politici ovih dana nije velika čast, budući da uvodnici tih novina pucaju na širok niz slučajnih meta. Đukanović je poseban slučaj, jer mu je Zapad sklon. On je osvojio potporu Sjedinjenih Država i Europske unije. Sjedinjene su Države Crnoj Gori pomogle s 20 milijuna dolara, a američka Agencija za međunarodni razvoj obećala je do kraja godine potrošiti 42 milijuna dolara (iako će taj novac uglavnom otići na neodgodive potrebe poput plaća i mirovina, a ne na dugotrajne reforme). Europljani su manje velikodušni u materijalnoj pomoći, ali jednako rječiti u retorici. A nedavno je Đukanović primio svoj konačni blagoslov, kad je posjetio ruskog ministra vanjskih poslova, Igora Ivanova. Podupiranje Đukanovića jedna je stvar, a podupiranje crnogorskog plana druga. Plan očigledno predstavlja neškodljiv način da se Crna Gora ogradi od Srbije. Rok je neodređen i stalno se ponavlja da nije riječ o ultimatumu. Popis zahtjeva samo je 'prijedlog', koji se sastoji od elemenata koje Crna Gora de facto već uživa; odvojene vanjske politike i ministarstva obrane, posljednje u obliku crnogorske policije. Ono što treba uvesti od početka, prema planu, jest odvojena valuta - što je prilično razuman zahtjev s obzirom da je prije nekoliko godina jugoslavenska središnja banka tiskala novčanice s 11 ništica. 'Razumljivo je da, s obzirom na katastrofalnu Miloševićevu politiku, Crna Gora želi ići svojim putem kao što su to prije učinile Hrvatska, Bosna i Makedonija', izjavio je Konstantin Obradović, profesor međunarodnog prava u Beogradu i dopredsjednik Građanskog saveza, srpske oporbene stranke. Drugi su oporbeni političari jednako velikodušni, ili barem ne odbacuju plan otvoreno. No, za Zapad je crnogorski plan nezgodno pitanje. Washington, koji je predvodio u zagovaranju Đukanovića, očigledno se zbunio. Američko ministarstvo vanjskih poslova, čini se, smatra da bi odcjepljenje Crne Gore od Jugoslavije prije naškodilo procesu demokratizacije u Srbiji nego što bi mu pomoglo. Ono sad koristi sva raspoloživa sredstva da Đukanovićev tim uvjeri da ništa ne poduzima i da ne računa na vojnu potporu Zapada, odluči li Miloševićeva vojska intervenirati. Nakon što je crnogorski plan prihvaćen u Podgorici, glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova James Rubin izjavio je u Washingtonu: 'Mi zahtijevamo da se unutar SR Jugoslavije pokuša raditi na reformama koje bi donijele demokraciju i bolji život svim jugoslavenskim građanima.' Običnim riječima, to znači: 'Trebamo Crnu Goru u Jugoslaviji kao odskočnu dasku za demokratizaciju Srbije.' Nekoliko dana kasnije, u razgovoru za sarajevski tjednik 'Dani', Đukanović je to izrazio prilično otvoreno. On je, istaknuo je, predsjedniku Clintonu objasnio da 'Crna Gora ne želi da njezina budućnost bude taoc života u zajednici nad čijom sudbinom nemamo utjecaja.' On je u pravu. Čak i narod Srbije, izgleda, nema mnogo utjecaja nad sudbinom vlastite republike, čija je vojska u tri sukoba od 1991. vršila ratne zločine, čije je gospodarstvo u komi i čiju vanjsku politiku ometa jednostavna činjenica da je vladajuća elita optužena za ratne zločine i može ići u inozemstvo samo na jedno odredište - u Haag. Rascjepkana srpska oporba nije u stanju dovesti vlastitu kuću u red, a kamoli ostatak Jugoslavije. Odluče li Crnogorci da žele ići svojim putem, nitko ih ne bi smio pokušavati zaustaviti, a sasvim sigurno ne u ime očuvanja granica zemlje koju nisu svi priznali. Sjedinjene Države, na primjer, još uvijek tu zemlju zovu ili 'SRJ' (s navodnicima) ili Srbija i Crna Gora."