BL-YU-US-skupovi-Masovni prosvjedi-Vlada-Organizacije/savezi-Političke stranke BELGIJA-LE SOIR OD 18.8.99.MILOŠEVIĆ I OPORBA BELGIJALE SOIR18. VIII. 1999.Svi protiv Miloševića, ali svatko posebno"Da je vjernik, Slobodan Milošević
morao bi zahvaliti nebu. Dva dana prije prosvjeda koji su, čini se, ipak izazvali stanoviti nemir u vlasti, jugoslavenski predsjednik nije mogao ni sanjati o boljim prilikama. Oporba nije daleko od rasula. Okupljanjem koje se treba održati u četvrtak, prvim okupljanjem u Beogradu otkako je započeo pohod protiv režima, oporba je htjela istodobno pokazati svoju moć da pokrene narod i sposobnost da nadvlada vječnu podijeljenost. Ona biračima nudi nerazumljivu i, sve u svemu, vrlo žalosnu predstavu.Neslužbeno, mnoge osobe iz Saveza za promjene, stranačke koalicije u kojoj se ističu demokrati Zorana Đinđića, opetuju da je skup sazvan prerano i to na nejasnim temeljima. Kao da su unaprijed htjeli opravdati neuspjeh. S druge strane, nakon ne baš sjajnih rasprava oko redoslijeda i broja govornika, poletjeli su nedostojni udarci između nekih čelnika Saveza i Vuka Draškovića koji je na koncu izjavio da će se povući kako ne bi ugrozio zajednički nastup - dirljiva samozatajnost. Ali nije odustao od
BELGIJA
LE SOIR
18. VIII. 1999.
Svi protiv Miloševića, ali svatko posebno
"Da je vjernik, Slobodan Milošević morao bi zahvaliti nebu. Dva
dana prije prosvjeda koji su, čini se, ipak izazvali stanoviti
nemir u vlasti, jugoslavenski predsjednik nije mogao ni sanjati o
boljim prilikama. Oporba nije daleko od rasula. Okupljanjem koje se
treba održati u četvrtak, prvim okupljanjem u Beogradu otkako je
započeo pohod protiv režima, oporba je htjela istodobno pokazati
svoju moć da pokrene narod i sposobnost da nadvlada vječnu
podijeljenost. Ona biračima nudi nerazumljivu i, sve u svemu, vrlo
žalosnu predstavu.
Neslužbeno, mnoge osobe iz Saveza za promjene, stranačke koalicije
u kojoj se ističu demokrati Zorana Đinđića, opetuju da je skup
sazvan prerano i to na nejasnim temeljima. Kao da su unaprijed
htjeli opravdati neuspjeh. S druge strane, nakon ne baš sjajnih
rasprava oko redoslijeda i broja govornika, poletjeli su
nedostojni udarci između nekih čelnika Saveza i Vuka Draškovića
koji je na koncu izjavio da će se povući kako ne bi ugrozio
zajednički nastup - dirljiva samozatajnost. Ali nije odustao od
sudjelovanja svoje stranke: stvar je možda u tome da se izbjegnu
preoštre američke reakcije. U Washingtonu nisu štedjeli pritiske i
druge prijetnje kako bi Đinđića i Draškovića, dvojicu protivnika iz
srpske oporbe, prisilili da u četvrtak zajednički nastupe za
govornicom.
Ovim kukavnim svađama oko toga tko će biti prvi treba dodati
strateške razlike koje sve više ističu nesiguran konsenzus o
sastavu stručne vlade koja treba pripremiti izbore. Naravno, jedva
su se složili - što je ipak neobično - oko osobe koja bi predvodila
prijelaznu vladu: riječ je o bivšem guverneru Narodne banke
Dragoslavu Avramoviću. Ovog je čovjeka, popularnog zbog uspješne
borbe s hiperinflacijom, teško smatrati novim, budući da ima 80
godina. Ipak nije postignut nikakav dogovor ni o načinu imenovanja
takve momčadi, ni o tome treba li postići prethodni Miloševićev
odlazak. Stranke u Savezu za promjene i njihovi saveznici u
pokrajinama - više ili manje autonomaške skupine iz Vojvodine i
Sandžaka - nadaju se ili glume da se nadaju kako će narodni pritisak
prisiliti ovog potonjeg da dade ostavku koju oni drže prijeko
potrebnim uvjetom za demokratski razvitak.
Drugi, poput Vesne Pešić koja je prije tri godine bila jedna od vođa
kratkotrajnog saveza Zajedno, idu čak dotle da, donekle
neodgovorno, prijete vlasti rumunjskim scenarijem, tj. državnim
udarom, a zatim i pogubljenjem. Na pitanje o podjelama unutar
oporbe, ona otvoreno izjavljuje da 'ako Srbi nisu zadovoljni svojom
oporbom, neka idu u drugu zemlju'. Drugim riječima, njihovo
obećanje da će paralizirati zemlju ako Slobodan Milošević ne ode s
vlasti u roku koji će oni javno obznaniti u četvrtak, tj. za dva
tjedna, može izazvati sumnju. 'Na papiru, njihov je plan strašan',
kaže Radomir Diklić, vlasnik neovisne izvještajne agencije Beta.
Sučeljeni s velikim nezadovoljstvom, mnogi će se socijalisti
preplašiti i pridružiti oporbi, što će izazvati Miloševićev
odlazak.' Lijepo, ali potpuno nestvarno, dok se mnogi Srbi najviše
plaše građanskog rata.
U nastojanju da ne iziđu iz institucionalnih okvira, neki računaju
na promjenu većine u skupštini, ili pak na prave pregovore s vlašću.
Takav je slučaj s Draškovićem i popularnim generalom Momčilom
Perišićem, bivšim zapovjednikom glavnog stožera koji je smijenjen
u studenom 1998. Istina, takvo rješenje, koje bi Srbiji omogućilo
da izbjegne nasilnu smjenu vlasti, čini se dosta razumnim. Zato ih
javno i neizravno optužuju da se njima manipulira.
Kad je riječ o organizatorima prosvjeda, tvorcima ugovora za
stabilnost Srbije, dokumenta koji predlaže osnutak prijelazne
vlade, čini se da bi oni također pristali da Milošević, makar i
privremeno, ostane na vlasti, ograničen na ulogu simboličnog
predsjednika po Ustavu. Unatoč tome, oni ne mogu iskoristiti
potporu naroda. K tome, Mladenu Dinkiću, jednom od
gospodarstvenika koji su pokrenuli čitavu stvar, jako se zamjera
oportunizam popraćen očitom političkom naivnošću.
U takvim prilikama mnogi su prisiljeni računati na pogrješke
režima. U slučaju slabog odaziva, nije isključeno da će se
predsjednik odvažiti na uporabu nasilja, kako bi zastrašio
možebitne pobunjenike. No, nije jasno zašto bi on organizatore
poštedio zabrane okupljanja. Jer, dok su njegovi protivnici
amateri, Slobodan Milošević je profesionalac", piše Elisabeth
Levy.