IT-18.VIII.-AVVENIRE-SRPSKA OPORBA

ITALIJA AVVENIRE 18. VIII. 1999. Svi razjedinjeni protiv "neprijatelja" Miloševića "(...) Prođite cijelom Jugoslavijom i nećete naći nijednog Srbina koji govori dobro o Miloševiću. No, ako ga upitate zašto onda nastavlja glasovati za Miloševića, a ne za oporbu, odgovorit će vam: 'Glasovat ću za nju kad bude snažnija'. To ih neće spriječiti da odmah dodaju i prijetnju mrskome Zapadu koji želi Miloševićev pad: 'Samo srpski narod ima pravo mijenjati svoju vlast'. I generali, jedina organizirana snaga koja bi mogla izmijeniti sustav vlasti, misle jednako. Čekaju da Milošević postane slab, a u međuvremenu su sudjelovali u njegovim genocidima, dali se ponižavati, otpuštati, postavili se u kut, i sve to u korist povlaštene policije. Sve je to možda ishod desetljeća sovjetizirajućeg konformizma i pokazuje nepostajanje građanskog društva, jer nema građanskog društva gdje je sramota biti manjina. Naravno, Srpska pravoslavna crkva s patrijarhom Pavlom zauzela je stajalište protiv Miloševića. Prikladno bi bilo ne precijeniti taj znak. U Srbiji vjera nije samo vjerska dužnost ili poziv osobne savjesti, nego i jedan dio etničkog identiteta, srpstva. Upravo je to najdublja podvojenost: cijeli srpski narod sve do danas otklanja, niječe, ili je ravnodušan prema masovnim zločinima počinjenim u njegovo ime, u kojima su mnogi (premnogi) njegovi sinovi sudjelovali. Gotovo kao da bi stvaranje svijesti o tome, ili ograđivanje od toga, dovelo u opasnost mistični srpski identitet, jedinu stvar koja ostaje tome narodu koji je sve izgubio. Ne znam hoće li na prosvjedima biti Milena. Tridesetogodišnjakinja crne kose i blistavih očiju koju sam susreo u jednom beogradskom baru tijekom NATO-ovih bombardiranja, zagrljenu sa svojim zaručnikom u sivomaslinastoj odori koji se s bojišnice vratio na kratki dopust. Mrzila je Miloševića. Ali je čekala da NATO pošalje svoje kopnene postrojbe: 'Nas Srba ima deset milijuna, i svatko će uspjeti ubiti dvojicu vaših vojnika, imat ćete dvadeset milijuna mrtvih', kazala mi je Milena blistavih očiju. Onda se razblažila. 'Talijan? Kako bih voljela da mogu otići u Trst'. Ispričala mi je kako je prije deset godina, kad je tek postala dvadesetogodišnjakinja, sa svojim prvim poslom zarađivala 1200 njemačkih maraka mjesečno, i svakoga je vikenda odlazila u Trst u kupovinu. Sada, nakon deset godina Miloševićeve vladavine, desetljeća genocida, korupcija i strašnih devalvacija, njezina plaća ne doseže 300 njemačkih maraka: 'addio shopping'. No, Milena za to okrivljava embargo. Ne vjerujem da će Milena biti u prosvjednoj povorci. Ali ako bude, sumnjam da će tamo biti zbog pravih razloga.", piše Maurizio Blondet.