IT-15.VIII.-IL MANIFESTO-NOGOMET

ITALIJA IL MANIFESTO 15. VIII. 1999. Nakon ratova, prvi put na stadionu "Na večer 14. svibnja 1990. bivša Jugoslavija proživjela je najtužniji trenutak svoje nogometne povijesti. Na zagrebačkom stadionu, prije početka utakmice Dinamo - Crvena Zvezda, protivničke navijačke skupine došle su u niz izrazito nasilnih sukoba koji su odmah poprimili ultrancionalistička obilježja. Susret je odgođen, a dvije tisuće policajaca nastojalo je suzbiti izgrede s više od 60 ranjenih i svakovrsna rušenja na stadionu i u gradu. Na čelu najradikalnijih navijača Crvene Zvezde je Željko Ražnjatović, nazvan Arkan, povratnik iz zatvora dobre polovice Europe. Nakon susreta sa skupinom tih navijača, postavit će temelje svojih 'Tigrova', po zlu poznatih zbog prljavih operacija tijekom čišćenja u Hrvatskoj, Bosni, i, mada je to 'opovrgnuto', na Kosovu. No, i iz redova Bad Blue Boysa, naradikalnijih navijača Dinama, izrazito vjernih upravo izabranom predsjedniku Franji Tuđmanu, nastat će prve skupine ništa manje opasnih ustaških milicija HOS-a Dobroslava Parage. Cijele 1990. susreti između hrvatskih i srpskih momčadi, koje su igrale u 'starom' jugoslavenskom prvenstvu, obilježeni su teškim izgredima koje su lukavo izazivali ultranacionalisti, uz nekoliko mrtvih, ranjene, i uništavanja. Poslije međunarodnoga priznanja, u siječnju 1992., Hrvatska prvim dužnim činom prema Vatikanu, koji se toliko borio za njenu neovisnost, rehabilitira nadbiskupa Stepinca, osuđenoga za kolaboracionizam s ustaškim režimom Ante Pavelića. Nedugo poslije, sastavlja nogometnu reprezantaciju koja je u potpunosti hrvatska, u čast novog ustava republike po kojemu je Hrvatska 'zemlja Hrvata', a nakon toga to čini Slovenija, kojoj međutim ne trebaju prevelika čišćenja pošto je etnički homogena republika. Hrvatska i nova Jugoslavija nikada se nisu susrele (barem ne na nogometnom polju), mada su obje sudjelovale na prošlogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Hrvatska po prvi put u kratkoj povijesti svoje republike, a Jugoslavija u ulozi veterana. Tuđman i Milošević su se, međutim, često susretali ovih godina. Nisu igrali nogomet, ali su si podijelili Bosnu. Jedan na jedan, i loptu na centar.", piše Fabio Benes.