US 12. VIII. CSM KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 12. VIII. 1999. Pouke s Kosova "Najteža faza na Kosovu - izgradnja stabilnog, dugoročnog mira - tek počinje. Dok se vođe NATO-a suočavaju s tim izazovom, oni također trebaju razmišljati o boljim načinima rješavanja velikih kriza u području ljudskih prava", piše Helena Cobban. "Izazovi izgradnje mira na Kosovu sve su očitiji. Mirovne snage KFOR-a imaju premalo ljudi i sve češće upadaju između dvije vatre, dok Albanci pokušavaju terorizirati srpske civile koji su ostali na Kosovu. Nekritički poriv za osvetom, čini se, pokreće mnoge Albance. Narušene su nade vođa NATO-a u izgradnju stabilne, multietničke demokracije na Kosovu. Mrzim reći 'rekla sam vam' u tako tragičnom trenutku. No, u dvije sam kolumne upozorila da će savezničko pribjegavanje pokretanju velikoga bombardiranja kosovskim Albancima poručiti da vojna moć može odrediti što je 'ispravno'. To uviđaju snage odane Slobodanu Miloševiću, a sada i neregularni albanski vojnici. Teško se može vidjeti što KFOR može učiniti kako bi spriječio podjelu Kosova na zaraćene etničke enklave. Nije samo stupanj sile koji je NATO koristio bio destabilizirajući čimbenik. Radilo se i o načinu na koji je ta snaga bila uporabljena. Ograničavajući se na zračnu silu, NATO nije bio kadar stvarno zaštititi Albanace, što je bilo potrebno tijekom presudnih tjedana Miloševićevog masovnog genocida. On i drugi počinitelji genocida ostaju odgovorni za svoja djela. No, vođe NATO-a moraju shvatiti da, iako smo svi znali za što je Milošević sposoban, nitko nije sastavio održivu zaštitnu silu prije nego što je Zapad bacio rukavicu. Saveznička zakočenost koju je stvorila potreba da se izbjegnu civilne žrtve umnožila je probleme. To je pilote NATO-a prisililo da lete na visinama s kojih napadi na jugoslavensku vojsku nisu imali mnogo izgleda za uspjeh. Umjesto da se drži vojnih meta, NATO je bombardirao mnoge druge ciljeve koji su bili, u najboljem slučaju, 'dvojne namjene', ali u mnogim slučajevima civilni po djelatnosti koja se tamo obavljala. Vladini su dužnosnici čak navijestili da se nadaju da će pogađanjem 'gospodarskih' ciljeva izazvati srpsku javnost na suprotstavljanje Miloševiću. To možda izgleda pametno, ali svaka akcija koja u vojne operacije uključuje civile zabranjena je ratnim zakonima. (...) Možemo li slegnuti ramenima i reći, 'što je bilo, bilo je'? Ne. Baš zato što su Sjedinjene Države velika sila u svijetu, mi to ne možemo učiniti. Ponašanje Sjedinjenih Država snažno utječe na druge vlade. Način na koji se koalicija pod američkim vodstvom borila protiv Jugoslavije spasio je živote vojnika uz neizbježan gubitak mnogih civilnih života (srpskih i albanskih). To je potkopalo ratne zakone i zbog toga bi 'međunarodna humanitarna intervencija' mogla doći na loš glas. Što možemo naučiti za budućnost? Suočeni s Miloševićem, možemo li naći načina da se držimo globalnih standarda ljudskih prava i ne završimo tako da pogoršamo stvari? Jedan je način za davanje snažne i čvrste potpore građanskim skupinama koje se bore protiv represije u inozemstvu. (U istočnoj su Europi nenaoružane mjesne skupine građana, a ne NATO, zbacile Sovjete.) Stvaranje velikih međunarodnih skupina civila sposobnih za humanitarno posredovanje i nenasilno rješavanje sukoba - poput promatrača OESS-a, koji su u ožujku na tako strašan način povučeni s Kosova - mogao bi biti drugi način. A u međuvremenu, ono što je Kosovu potrebno jest pametna i pažljiva diplomacija, nikako pametne bombe."