RDW 11. VIII. SRPSKA OPORBA I CRKVA

NJEMAČKI RADIO - RDW 11. VIII. 1999. Srpska pravoslavna crkva uspijeva ujediniti srpsku oporbu. Komentar Martina Bauera. Dokle god se kritičari režima nisu mogli usuglasiti oko stratgije zajedničkoga djelovanja, beogradskim vlastodršcima nije prijetila prava opasnost. Međusobne svađe pojedinih oporbenih političara stvarala su dovoljno prostora za manevar Slobodanu Miloševiću da nastavi tvrditi kako nitko nema pravo osporavati njegov položaj. Ploča se, izgleda, sada promijenila. Nakon dugotrajnih napora, konačno je, naime, Srpskoj pravoslavnoj crkvi uspjelo ujediniti sve protivnike Miloševićevog klana. Sigurno je to tek početak dugog puta čiji je cilj odlazak beogradskih komunista i socijalista s vladajućih položaja. No, signal koji je odaslalo čelništvo Crkve sada postiže prve efekte. Redovi komunista i socijalista poprilično su uznemireni; tu i tamo se čuje čak i pokoja kritika upućena na račun Miloševića, kao što je to slučaj sa zamjenikom premijera Zoranom Lilićem. Beograd bi, smatra on, konačno trebao napustiti smjer vođenja politike protiv cijeloga svijeta. Lilić vjeruje da se Jugoslavija mora pomiriti s ostatkom svijeta ako želi preživjeti. A kako je to nemoguće bez Miloševićeve ostavke, aludira se na nešto što se prije činilo nemogućim, doduše ispod glasa, ali ipak je jasno o čemu se radi. Jugoslavenskom predsjedniku ne preostaje ništa drugo nego djelovati. Vjerojatno je zato Milošević sazvao izvanrednu sjednicu vodstva svoje stranke. Službeno, na njoj će biti riječi o političkoj situaciji i strategiji za daljnje aktivnosti. Zvuči poprilično neutralno, no za Miloševićeve protivnike moglo bi imati ključne posljedice: na ovom sastanku Milošević će zapravo pokušati ispitati koga mora kao sljedećeg poslati u političku pustinju da bi pravovremeno spriječio ustanak u vlastitim redovima. Paralelno s tim aktivnostima nastoji jugoslavenski predsjednik uz pomoć svojih promidžbenih bubnjara prikazati najnovije napore Crkve kao prijevaru. Patrijarh se, prema pisanju Miloševićevog omiljenog lista 'Borba', stavio izravno na stranu onih koji su bombardirali Jugoslaviju. Još samo nedostaje izravna prijetnja kako će se, ako treba, tj. pogorša li se situacija u zemlji, obračunati i s crkvenim čelništvom. No, beogradski diktator vjerojatno neće osobno prljati ruke. Za tu svrhu Milošević, konačno, ima dovoljno pouzdanih saveznika, kao što je to Vojislav Šešelj, čovjek koji ne bi oklijevao poslati svoje oružnike na crkvene oce kako bi spasio vlastitu stolicu. Unatoč ovim mračnim perspektivama, priklanjanje Crkve srpskoj oporbi od golemoga je značenja. Crkva, kao moralna instancija i štit protivnicima režima, ima priliku konačno nešto pokrenuti u Jugoslaviji, što je donedavno bila tek pusta želja. U Srbiji se vjeruje da, ako njeni građani budu zle sreće, pred njima stoje još dva rata, a ako budu dobre sreće, onda još samo jedan. Koliko je čelništvo Srpske pravoslavne crkve u mogućnosti spriječiti tragediju, upitno je. Činjenica je, međutim, da je ona spremna uključiti se u sadašnju politiku zaslužuje poštovanje. Treba se samo nadati da će do sada podijeljena srpska oporba to znati cijeniti. (RDW)