NJ 10.VIII.-SZ-RAT ZA NASLJEĐE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. VIII. 1999. Rat za nasljeđe u Kremlju "Za što je Boris Jeljcin još dobar? Za iznenađenje nije više nipošto. Predsjednik je opet otjerao jednog šefa vlade, četvrtoga u godinu i pol. Koga bi to još trebalo iznenaditi? U najboljem slučaju Sergeja Stepašina, koji se prije tri mjeseca čudio kad ga je predsjednik promaknuo u premijera i koji se sada opet čudi što ga je predsjednik smijenio. Za ponižavanje i najodanijih slugu, Jeljcin je uvijek imao snage čak i u najlošijim danima. Stepašin to ne smije shvatiti osobno. Ne radi se o njemu. Njegova postignuća nisu bila ni osobito dobra ni osobito loša - iako bi mu to Jeljcin sada rutinirano, slijedeći stare vladine naputke za smjenjivanje prvih ministara, morao predbaciti. Zapravo je šef vlade jednostavno postao sporednim likom u daleko zamršenijem komadu. Vodi se rat za nasljeđe u Kremlju. Jeljcinov mandat istječe idućeg ljeta. Dakle, krajnje je vrijeme za odluku koga bi Rusi trebali izabrati za njegovoga nasljednika. To puno ovisi o ljudima o kojima za sada ovisi sve - dakle ljudima naviklima da ne moraju kršiti pravila, jer ih sami donose. Financijski magnat Boris Berezovski jedan je od onih koji od moći stvaraju novac, a od novca moć. Upravo dirljivo djeluje, gledajući untarag, pokušaj od prije nekoliko mjeseci da se baš toga čovjeka strpa iza rešetaka zbog prljavih poslova. Ipak su Berezovski i njegovi prijatelji oprezni. Vide kako nastaju nova središta moći i boje ih se. S pravom. Osobito opasne mogle bi 'starim strukturama' u Kremlju biti one 'nove strukture' čije se niti sastaju u moskovskoj vijećnici. Jurij Lužkov, gradonačelnik najbogatijeg i najvećeg grada u zemlji, udružio se s vlastodršcima pokrajine. Savez kojega je Lužkov skovao za parlamentarne izbore, zakazane za 19. prosinca, i za predsjedničke izbore, pola godine kasnije, seže do dalekog Tatarstana i dalje. Da je na čelo tog pokreta stao još i omiljeni bivši premijer Jevgenij Primakov, izgledi i u jednom i u drugom glasovanju bili bi prilično dobri. Poslije pobjede Lužkova i Primakova, nad tužnim carstvom ne bi, dakako, preko noći sinulo sunce. Gospodarstvo ne bi odmah doživjelo boom, niti bi, kao čarolijom, nestala korupcija, a rusko ludilo velike sile ne bi bilo kao vjetrom otpuhano niti bi demokracija odjednom postala mjerilom svih stvari. Pa ipak: bio bi to dokaz da je osam godina poslije sloma Sovjetskog Saveza ruski narod imao slobodan izbor. Za moćnike u i oko Kremlja to bi svakako značilo da će njihovi konci u buduće završavati nigdje. Budući da im upravo to prijeti, bili su prisiljeni potaknuti Jeljcina na djelovanje. Šef države djelovao je kao teledirigiran dok je ruskom narodu predstavljao šefa tajne službe Vladimira Putina kao novoga premijera. Stoga je teško prosuditi provodi li svoju ili tuđu volju. No, nije neproračunat. Naprotiv: postao je vrlo proračunatim kad treba odlučiti između dobrobiti Rusije i dobrobiti svoje okoline. Predsjednikove brige ne sežu više daleko od kremaljskih zidina. Iako sada cijeli svijet opet smiruje, iako Nijemci, Francuzi i Amerikanci uobičajenom retorikom prizivaju suradnju s Moskvom, loše je u Rusiji, loše kako vjerojatno nije bilo od Jeljcinova juriša na parlament 1993. U međuvremenu je moglo postati jasno da predsjednik ne želi jednostavno predati vlast u bilo čije ruke. Putin bi, barem po sadašnjem planu, trebao biti pozvan. Prepreke na njegovom putu u Kremlj uklonit će Jeljcin i njegovi ljudi - svim sredstvima. Prva žrtva je Duma: samoodricanje parlamentaraca ne može ići tako daleko da poslije svih uvjeravanja proteklih mjeseci sada još i Putinu daju svoj glas. A baš je to posve u duhu Kremlja. Po ustavu, naime, Putin tada ostaje na dužnosti, a Duma se raspušta. Do parlamentarnih izbora koji se trebaju održati u roku od četiri mjeseca, Jeljcin vlada dekretom - sa svim mogućnostima koje pruža izbornoj borbi do prosinca. Time Putin još nije izabran. Ne mora ni biti. Jer ako se Jaljcin odluči za najlošiju od svih inačica, Ruse očekuje sljedeći scenarij: još prije nego što bude izabran novi parlament, bolesni predsjednik povlači se 'u interesu naroda' zbog sve težeg sukoba u Dagestanu. Na njegovo bi mjesto automatski došao Putin. Bio bi to opasan potez. Mogao bi dovesti do kaosa ili do autoritarnog režima. No, tako daleko to ne mora ići. Preostaje nadati se da će se Jaljcin pridržavati barem demokratskih pravila igre koja je sam postavio. No, to bi doista bilo iznenađenje" - drži Daniel Broessler.