NJ 2.VIII.-FR-OTVARANJE UMJESTO IZOLACIJE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 2. VIII. 1999. Otvaranje umjesto izolacije "Kako pomoći Srbiji? Kad bi to tko znao. Jer iz ponude stabilizacijskoga sporazuma za Balkan Jugoslaviji, govori sva nemoć međunarodne zajednice. Poduprijeti Srbiju bez Miloševića, ali kako? Čak i čestiti predstavnici 'drugih Srba' ne znaju pravo kako ukloniti svoga diktatora i dovesti na vlast vladu koja ima potporu u narodu. Rijetko je u poslijeratnoj Europi postojala neka zemlja čiji se put prema demokraciji čini toliko zapriječenim koliko Miloševićevoj krnjoj državi. Rijetko je u povijesti postojao slučaj u kojem su vjerski i politički vlastodršci 600 godina tako često kretali pogrješnim smjerom, gdje su se zbog toga mitovi i stvarna bolna povijest toliko utkali u nacionalističku ideologiju, čiji je konspirativni značaj s godinama postao 'self fullfilling prophecy' - i vražje kolo. Slobodan Milošević u Beogradu i njegovi šovinistički podanici u dijaspori u Jugoslaviji u raspadu izigravali su predstavnike posve zakonitih srpskih interesa. Kad su zatim optuženi zbog primjene ratno-zločinačkih sredstava i - s tragičnim zakašnjenjem - poraženi od strane međunarodne zajednice, to je u Srbiji slovilo samo kao dokaz za tezu o svjetskoj uroti. Cijelo desetljeće kasnije Slobodan Milošević na tom vražjem kolu gradi svoju moć. Jedva da u istočnoj srednjoj Europi postoji neka zemlja u kojoj oporba čini takav kabinet kurioziteta kompromitiranih značajeva kao u Srbiji. Još je Tito u višenarodnoj državi bio majstor u igri sa svojim kritičarima: katkad okrutan, kad je političke protivnike slao na Goli otok, katkad liberalan, kad je svoje disidente gotovo držao na dvoru. No Slobodanu Miloševiću ostalo je da konačno izbriše razliku između vlade i oporbe. Krajem 80-ih godina iskoristio je takozvanu 'antibirokratsku revoluciju' kao oporbu vlasti i otad vlada uz pomoć svojih dvorskih luda, radikalno- poniznog Šešelja i smušenog Draškovića, uvijek istodobno nad vladom i nad njezinim navodnim protivnicima. Sve to zadaću da se Srbija integrira u Europu čini izrazito teškom. Ono što nedostaje nisu samo strukture alternativne mafioznom režimu, nego i svaki osjećaj osobne i društvene odgovornosti. Čak je i smjer kritički prema režimu češće obilježen udobnim propuštanjem nego obračunom s najnovijom prošlošću. Milošević nije sam odveo zemlju u zlo. No nema kolektivne odgovornosti Srba za zločine počinjene u tri rata i na posljetku na Kosovu. Oni koji to tvrde, slijede Miloševićevu logiku. Stoga zapadna politika u Srbiji ne može u roku od nekoliko mjeseci napraviti ono za što je Njemačkoj trebalo pola stoljeća. Oni koji od Srba zahtijevaju priznanje krivnje i katarzu, prije nego što im ponude pomoć, osuđuju Balkan na daljnju nestabilnost. Realnoj politici ne preostaje drugo doli sklopiti posao s kompromitiranim značajima: s političarima poput Zorana Đinđića koji je dugo vjerovao da i oporbi mora dati nacionalističku boju. Čak i s vođom poput generala Perišića koji bi u normalnim okolnosima morao doći na optuženičku klupu UN-ova suda za ratne zločince. Srbiju odvesti u demokraciju zahtijeva pragmatizam i dug dah. Potrebni su drastični zahvati ako će kao na Kosovu biti ugrožene manjine ili susjedi kao u Crnoj Gori, ali i strpljenje u reformi društva, čiji krhki potpornji tek pomalo počinju shvaćati štetu u kojoj su sudjelovali. Bit će mukotrpan put podupirati gradove u kojima vlada oporba gospodarskim projektima zapadnih vlada i zaklada. Jer tko je u Srbiji uopće oporba i kako će dugo to ostati? Zaslužuje li uopće novac neka općina pod vlašću 'pokreta obnove' kad je poznato da njegov šef Vuk Drašković u pitanju korupcije u ničemu ne zaostaje za svojim starim gazdom Miloševićem? I kako bi financijska pomoć trebala dotjecati u lokalne kanale, a da Beograd ne zagrabi svoj danak? To su ipak zapreke na putu slabljenja režima, za koje nema alternative. Poslije izgubljenog rata na Kosovu, autokrat u Beogradu napokon je postao tragičan lik koji u zadnjem činu jednostavno ne želi odstupiti, zakašnjeli trenutak svjetske povijesti. Slobodana Miloševića neće srušiti izolacija općinstva, nego samo otvaranje pozornice" - drži Rolf Paasch.