GB IND 2.8 SADAM I MILOŠEVIĆ

VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT 2. VIII. 1999. Zašto su Sadam i Milošević imuni na sankcije? Na današnji dan prije devet godina Irak je napao Kuvajt. Otada, SAD traži načina da sruši Sadama Huseina. Činilo se da ga se može pobijediti u borbi, potaknuti ustanak, primijeniti sankcije, onesposobiti njegov oružani sustav, nadzirati zone zabrane letenja, ali on i dalje vlada Irakom. Kako se uspio održati? Može li se Slobodan Milošević pokazati jednako dugovječnim kao potpuni gospodar Srbije? Zapadu je teško shvatiti dinamiku diktature. Nedugo nakon Zaljevskoga rata, u proljeće 1991., kada se Sadam suočio s razbuktalom pobunom Shia Muslimana u južnom Iraku i u kurdskoj pokrajini uz sjevernu granicu, analitičari u američkom ministarstvu vanjskih poslova i u CIA-i, u britanskom ministarstvu vanjskih poslova i u obavještajnoj službi, jednoglasno su zaključili da brutalni diktator mora pasti. Što su to ovi stručnjaci previdjeli? Ispitivanje propalog ustanka iz 1991. pokazuje da je ustanak Shia bio spontan, ali da nije imao vođe u gradovima. Bivši vojni časnici trudili su se da osiguraju izvršenje naredbi, ali nisu mogli nametnuti svoju volju. Potpora vjerskih vođa iz Irana imala je suprotan učinak. Više nitko u Iraku, bilo Sunni Muslimani, Kurdi, kršćani, sekularni Iračani ili bilo tko drugi povezan s Baathist strankom na vlasti, nije želio da fundamentalizam iranskih ajatolaha pusti korijenje. U svakom slučaju, pobunjenici su vjerovali u američku pomoć, ali ništa nije stizalo.(...) Gospodarske sankcije imale su čudne posljedice. Ne samo da su obični ljudi u Iraku krivili Ameriku, radije nego svoje vođe, za gospodarsko uništavanje. Bio je to poznati uzorak sličnog raspoloženja u Srbiji: ljudi su čuvali svoju ljutnju za saveznike NATO-a radije nego za svoga vođu Miloševića. U slučaju Iraka posljedice su se protezale mnogu dalje. Agonija zbog zdravstvenih problema i slabe prehrane koju su proživljavali Iračani, s brzo rastućom smrtnosti novorođenih, pokrenula je javno mišljenje u susjednim arapskim zemljama. Dok se arapski vođe još plaše Sadama, njihovi narodi su puni suosjećanja. Kao posljedica, Sjedinjene Države više ne mogu dobiti potporu ostalih zemalja u Zaljevu. Štoviše, sankcije u Iraku samo su pomogle Sadamu da se održi na vlasti. Vlada je trebala uvesti sustav racionalizacije. To je pravedan, i, po mišljenju nekih stručnjaka, strogo djelotvoran način raspodjele. Sa Sadamova stajališta to je dodatni sustav nadzora u zemlji. Oskudica u hrani dovela je do kretanja siromašnih sa sela u gradove. Danas se oko 40% stanovništva bavi poljoprivredom, tri puta više nego prije napada na Kuvajt. Zbog nedostatka važnih pesticida, gnojiva, stočne hrane i rezervnih dijelova strojeva za natapanje, Irak se vratio ratarstvu svojih djedova. Raspršenost stanovnika gradova također je smanjila mogućnost jačanja oporbe. Što je još ozbiljnije, sankcije su uništile srednje slojeve, koji su ponajprije mogli biti jezgra oporbenih kretanja. Gasila su se zanimanja srednjeg sloja, koja su, posredno ili neposredno, ovisila o nekadašnjem iračkom naftnom bogatstvu. Iako su nominalno plaće ostale iste, naglo je opadala kupovna moć kako se javljala inflacija. Srednji slojevi počeli su sve prodavati - satove, sagove, namještaj, zlato, aparate, automobile - da dođu do gotovine za hranu. Uskoro srednji slojevi više to nisu bili, osim po obrazovanju i navikama. Daljnja neobična posljedica gospodarskih sankcija bila je jačanje fundamentalizma. To se moglo predvidjeti jer je gospodarski slom uvijek izvor neslomljive vjere ili krajnjih političkih uvjerenja. Do 1990-ih Irak je bio uglavnom svjetovno društvo. Ali pod pritiskom siromaštva našlo je izlaz u religiji. Istodobno, mladi ljudi odrastali su u uskim, ograničavajućim prilikama, što ih je vodilo u netoleranciju. Mogli su izići na ulice, a osjećaji koje bi izražavali zapadne vlade ne bi željele čuti. Posjedovanje velikog naftnog bogatstva, što bi Irak ponovo postigao, jača autoritarnost vlade. Ne zato što bi tirani trošili više na represiju - kao što obično čine - nego zato što naftno bogatstvo, kada je dovoljno veliko u odnosu na stanovništvo, omogućuje državi da bude neovisna od društva. Takve zemlje mogu osigurati najbolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, čistu vodu i druge pogodnosti oslobođene poreza.(...) Naravno, Sadam može sam napraviti pogrješke i pasti s vlasti. On je već 30 godina nemilosrdan gospodar koji provodi politiku sile u svojoj zemlji. Mirno povlačanje čini se malo vjerojatno. Bilo kako, niti zapadne snage niti rovarenje zapadnih agencija neće imati ništa s tim. Zapad se može umiješati, ali to ne može biti presudno. Isto tako se stvari mogu vratiti na stanje prije rata", zaključuje Andreas Whittam Smith.