NJ 28.VII.-SZ-RUSIJA NEMOĆNI DIV

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. VII. 1999. Rusija - nemoćni div "Kad se carski šef kabineta Sergej grof Witte zapitao na što se oslanja ruska moć i tko je od 'poluazijatske moskovske carevine' napravio dominantnu europsku veliku silu, našao je pozornosti vrijedan častan odgovor. Moć Moskve počiva samo na bajunetama njezine vojske. Witte je trijezno analizirao: 'Svijet se ne klanja našoj kulturi, našoj birokratiziranoj crkvi ili našem bogatstvu i blagostanju. Klanja se isključivo našoj moći'. Tada je - bila je 1905. - Rusija upravo izgubila rat protiv Japana. Etiketa velike sile potonula je na morsko dno u pomorskoj bitci kod Tsushime zajedno s ruskom flotom. Teško je bio oštećen i glas Nijemaca, Francuza i Britanaca kao jednako vrijedne sile. Witte je zaključio da je njegova zemlja 'div na glinenim nogama', a svijet je to znao. A danas? Nakon što je supersila Sovjetski Savez u utrci za svjetsku prevlast ispala na pola puta, okrnjena velika sila Rusija je prezadužena. Moskva je prisiljena stare i nove kreditore moliti za milostiv popust. Ako se svijet u prvom redu bojao oružja SSSR-a, suvremena Rusija sa svojom demoraliziranom vojskom i polaganim raspadanjem atomskog oružja također je div na glinenim nogama. Nipošto neopasan, na posljetku još ima nuklearne rakete. No proširenje NATO-a na Istok i kosovski rat pokazali su koliko su ograničene mogućnosti oduprijeti se želji SAD-a i njegova vojnog saveza. Kad ruski premijer Sergej Stepašin u Washingtonu sjedi za istim stolom s Billom Clintonom i pokušava popraviti balkanskim ratom teško oštećen rusko-američki odnos, vjerojatno misli na taj za Moskvu nepovoljan položaj. Utoliko više začuđuje što njegov ministar vanjskih poslova Igor Ivanov neumorno tvrdi 'Rusija je bila i jest svjetska sila'. To je točno samo ako svjetsku silu definira posjedovanje nuklearnih raketa i sposobnost uništenja cijele zemaljske kugle. Oni koji pojam svjetske sile povezuju i s mogućnostima konstruktivne politike, moraju preskočiti Rusiju. Što može Moskva ponuditi drugim državama, njihovim tržištima, njihovim društvima? Vojnu sigurnost? Financijsku pomoć? Proizvode? Uvjerljivi društveni model? Za sada ništa od toga nema u ponudi. Aktivnost Rusije želim-i-dalje-biti-svjetska-sila iscrpljuje se u reakcijama na postupak SAD-a i NATO-a. Globalna se strategija ne nazire. Samo 'huljske države' poput Jugoslavije ili Iraka za sada traže savez s Moskvom. Čak duž vlastitih granica, u odnosu na bivše sovjetske republike, teško je odrediti smjernice. Kavkaske države poput Gruzije ili Azerbajdžana, očijukaju s NATO-om, ruska riječ u utakmici za zalihe sirovina oko Kaspijskog jezera nije osigurana. U najboljem slučaju nazire se zamisao slavenske unije. No što bi se time dobilo? Tako prozapadno se Bjelorusija Aleksandra Lukašenka ipak ne ponaša, da bi ju zbog zaštite trebalo uključiti u tu općinu. Međutim prijedlog, da se Rusija zadovolji s ulogom drugo- ili čak trećerazredne sile, ne vodi računa o tomu da se zemlja te veličine ne može ponašati poput Portugala ili Irske. U ruski vakuum odmah bi udarile druge sile. Vanjska politika Moskve vjerojatno će se još niz godina sastojati u vladanju, laviranju i suprotstavljanju. Bit će umjetnost to spretno oličiti, a istodobno čuvati svoje interese i ne pokvariti odnose sa Zapadom. Pitanje je samo misli li Stepašin na to kad govori o nužnosti novog dijaloga s SAD-om. Ivanovljeva prijetnja 'novom utrkom u naoružanju' nipošto ne može biti rješenje" - piše Tomas Avenarius.