US WT 28.7 ODNOS AMERIKA-EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 28. VII. 1999. Europska razjedinjenost "Sjećate li se kako se Henry Kissinger žalio da nema koga nazvati kada želi razgovarati o europskoj vanjskoj politici? 'Koji je telefonski broj Europe?'- pitao bi bivši ministar energično. Ako se zaista toga sjećate, može to biti samo zbog čestog ponavljanja, međutim ta se pričica pokazala sasma netočnom. Prema monografiji bivšega Kissingerova pomoćnika, Petera Rodmana, 'Trendovi u američko-europskim odnosima', koju je izdao Nixon Centar,'ni Kissinger, niti njegovi najbliži suradnici toga se ne sjećaju'. Zapravo je problem bio sasvim drukčiji. Nixonova vlada odlučila je 1993. posvetiti stanovitu pozornost Europskoj zajednici koja je tada upravo primila tri nova člana - Veliku Britaniju, Dansku i Irsku. Bio je imenovan i glasnogovornik za vanjsku politiku Ministarskoga vijeća Europske zajednice. Na tom poslu prvi je bio danski ministar vanjskih poslova Knud Boerge Andersen. Upravo je on digao slušalicu kada je Kissinger zvao. 'Postupak je bio nemoguć', piše g. Rodman. Ministar Kissinger smatrao je danskog ministra vanjskih poslova sposobnim i šarmantnim čovjekom, ali, ne njegovom krivnjom, nedoraslim da sa Sjedinjenim Državama pregovara o bilo čemu. Kao glasnogovornik EZ, g. Anderson nije imao snage pregovarati u ime ostalih europskih zemalja. 'Pokušaj je umro neoplakan, što je jedan od razloga da se kasnije, gotovo dva desetljeća, više nije pokušavalo s takvom jedinstvenom vanjskom politikom', piše g. Rodman Pitanje je jesu li Europljani danas bliže tom cilju nego što su bili prije 20 godina i kakvi bi partneri oni bili za SAD ako i postignu usklađenu vanjsku politiku. U svakom slučaju, čini se da želja postoji, naročito zbog posljedica rata na Kosovu, a i zbog balkanske krize općenito, koja traje sve od 1990-ih. Ali je li to u skladu sa stvarnosti? Čak i da je g. Kissinger izrekao one riječi, nije jasno tko bi govorio u ime Europe. U stvari, pokret za zajedničku obranu Europe i sigurnosnu politiku dobio je zamah nakon sastanka u lipnju bivšega španjolskog ministra vanjskih poslova i glavnog tajnika NATO-a Xaviera Solane s carem europske vanjske politike - glavnim tajnikom Vijeća ministara Europske unije i visokim predstavnikom za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije. Taj je korak poduzet tek nakon dužnog promišljanja, vrlo dužnog promišljanja. Michael Calingert, specijalizant na Brooking institutu, kaže: 'Išli su postupno i vrlo sporo. Zemlje članice, naročito velike zemlje, nerado su prepuštale moć jednom središnjem tijelu koje bi im moglo govoriti da učine stvari koje ne žele ili da ne učine stvari koje žele. To mora biti u ravnoteži s europskom sposobnošću da utječe na događaje', događaje kao na primjer Kosovo. Mogli biste pomisliti da je stvar riješena, ali bi se prevarili. Upravo se radi na preustroju Europskoga povjerenstva, koje se bavi birokracijom i pravilima u Bruxellesu, a prije nekoliko mjeseci imalo je aferu s korupcijom. Ono će također imati svog predstavnika za vanjsku politiku, britanskog izaslanika Chrisa Pattena, bivšeg guvernera Hong-Konga. Svatko tko je susreo obojicu - g. Pattena, koji je oštra jezika, i blagog g. Solanu (koji je navodno zaplakao od olakšanja kada je proglašena pobjeda na Kosovu), znat će da bi onaj prvi mogao ovog drugog pojesti za doručak. Nadalje, posebno je ironična činjenica da je na tom poslu Britanac, kao što je, uostalom, i britanski premijer Tony Blair onaj koji zagovara zajedničku europsku obranu. Britanci su poznatiji kao europski skeptici, koji uskaču u europski vlak tek kada napušta stanicu i, kako se izrazio jedan britanski dosjetljivac, 'tada povlače kočnicu'. Još nije ni načeta sva složenost toga tko će predstavljati Europsku monetarnu uniju (EMU) na sastanku skupine G-7 najrazvijenijih zemalja, na primjer. Najbolje bi bilo da to bude predsjednik Središnje europske banke, Wim Duisenberg, ali on nije Alan Greenspan. Opet se Europsko povjerenstvo bori za udio, što je logistički problem jer nisu sve članice EMU u skupini G-7, ali ipak ne želi ostati po strani. 'To je tipični europski problem', kaže g. Calingert, 'svatko želi biti uključen'. Drugim riječima, Europa kao super-država, čini se, nije baš odmah 'iza ugla'. Neke od nas, kojima je draže da se Europa sastoji od nacionalnih država, svaka sa svojim nacionalnim značajem, obradovat će takva misao", piše Helle Bering.