US-CN-NAPETOSTI-KRIZA-Diplomacija-Političke stranke-Nemiri FR MONDE 27.7.AZIJA I KOS. SINDROM' FRANCUSKALE MONDE27. VII. 1999.Azija: sve više napetosti u vrijeme 'kosovskoga sindroma'"Ratoborne geste, ratne prijetnje, uzavrela
diplomacija... Hoće li se komunistička Kina vratiti pitanju Tajvana? Više od tri godine poslije 'raketne krize' koja je (početkom 1996.) uznemirila Formoški prolaz, hoće li se neposlušni otok opet naći u središtu vojnih želja kineskoga nacionalizma razdraženog poslije rata na Kosovu? To pitanje valja postaviti dva tjedna poslije psihološke drame koju su u Pekingu izazvale gromoglasne izjave tajvanskoga predsjednika Li Teng-huia", piše Frederic Bobin."Osoba koju je kontinentalni režim uvijek držao opasnim separatistom, 9. srpnja bacila je političku bombu predlažući novu formalizaciju veze između dviju obala. U razgovoru za Deutsche Welle predsjednik Li objasnio je da odnose dviju strana treba držati 'odnosom dviju država', ili bar 'posebnim odnosom dviju država' (ili 'dviju zemalja'). Ta rečenica ni po čemu nije revolucionarna. G. Li nije rekao ništa što već nije rečeno o otoku od početka devedesetih kad se Republika Kina - ime Čang Kaj-šekova režima koji se 1949. sklonio na Formozi - odrekla fikcije da će
FRANCUSKA
LE MONDE
27. VII. 1999.
Azija: sve više napetosti u vrijeme 'kosovskoga sindroma'
"Ratoborne geste, ratne prijetnje, uzavrela diplomacija... Hoće li
se komunistička Kina vratiti pitanju Tajvana? Više od tri godine
poslije 'raketne krize' koja je (početkom 1996.) uznemirila
Formoški prolaz, hoće li se neposlušni otok opet naći u središtu
vojnih želja kineskoga nacionalizma razdraženog poslije rata na
Kosovu? To pitanje valja postaviti dva tjedna poslije psihološke
drame koju su u Pekingu izazvale gromoglasne izjave tajvanskoga
predsjednika Li Teng-huia", piše Frederic Bobin.
"Osoba koju je kontinentalni režim uvijek držao opasnim
separatistom, 9. srpnja bacila je političku bombu predlažući novu
formalizaciju veze između dviju obala. U razgovoru za Deutsche
Welle predsjednik Li objasnio je da odnose dviju strana treba
držati 'odnosom dviju država', ili bar 'posebnim odnosom dviju
država' (ili 'dviju zemalja'). Ta rečenica ni po čemu nije
revolucionarna. G. Li nije rekao ništa što već nije rečeno o otoku
od početka devedesetih kad se Republika Kina - ime Čang Kaj-šekova
režima koji se 1949. sklonio na Formozi - odrekla fikcije da će
povezati cijelu Kinu. Izbor riječi ipak pokazuje da je posrijedi
očito odstupanje: Tajpeh se dosad čuvao riječi 'država', radije
rabeći blaži izraz 'političke cjeline' koje razgovaraju na
'ravnopravnoj nozi'".
Lijeva odluka da odustane od takvog jezika, piše Bobin, "ponajprije
je izazvala bijes Pekinga koji u tome vidi potvrdu skrivenih
autonomaških nacrta. Kineska promidžba svakodnevno bijesni na tog
'izdajicu', 'separatista', tog 'izazivača nemira' koji bi mogao
gurnuti Tajvan na 'rub ponora'.
Kineski čelnici ne propuštaju priliku ponoviti kako si Peking uzima
pravo na vojnu intervenciju na otoku, koji drži 'sastavnim dijelom'
Narodne Republike Kine, u slučaju razvoja autonomaštva ili
intervencije strane sile. Tijekom rada Azijskoga foruma za
sigurnost koji je završio u Singapuru 26. srpnja, kineski ministar
vanjskih poslova, Tang Jiaxuan, izjavio je da su 'napredak i razvoj
povezani s jedinstvom, dok će sukob i rat izazvati separaciju'.
U pekinškim krugovima prevladava mišljenje da tajvanski
Predsjednik nije računao s upozorenjem koje mu je poslano tijekom
'raketne krize' u ožujku 1996. Trenutačno se ne zna kakva je priroda
reakcije Pekinga, ali se čini vrlo vjerojatnim da će budući tjedni
biti obilježeni novim koncertom vojničkih čizama. Otkako su
izgubili politički utjecaj kad im je oduzeto predstavničko mjesto u
samom srcu režima - u stalnom odboru stranke, vođe Narodne
oslobodilačke vojske uživaju u tome što su opet dobili utjecaj u
vodstvu države zahvaljujući nacionalističkoj nestrpljivosti koju
je u Kini izazvao rat na Kosovu".
Navodeći kineske listove koji pišu o kretanju elitnih vojnih
postrojba prema pokrajini Fujian nasuprot Tajvana, Bobin pita je li
to najava oluje: "Odgovor se temelji na kvaliteti kinesko-
američkih odnosa koji su u krizi otkako je bombardirano pekinško
veleposlanstvo u Beogradu, ali ih dvije države nastoje vratiti u
prijašnje stanje. (...)
No, Kinezi se ne mogu baš previše uzdati u stajališta Washingtona u
tim pitanjima. Amerikanci ne prestaju pozivati na 'mirno rješenje'
prepirke, što znači da neće moći tolerirati vojnu intervenciju
Pekinga protiv Tajpeha. Američko-tajvanski vojni odnosi danas su
dosegli stupanj prisnosti kakvoga nije bilo dvadeset godina.
Peking ne može zanemariti tu geopolitičku obvezu, ali ipak mora
reagirati kako bi spasio 'obraz'. Na tako obilježenoj kineskoj
pozornici odigrat će se partija u kojoj će tajvanski predsjednik
zadati prva tri udarca", piše Bobin.