ŠV 24.VII.-NZZ-GRANICE U JI EUROPI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 24. VII. 1999. Granice i privremeno stanje u jugoistočnoj Europi "Blago rečeno, tumačenja se ne slažu. Za albanskog predsjednika Rexhepa Mejdanija, izlaz iz zadnjeg rata u jugoistočnoj Europi znači da su 'bolne granice' između njegove zemlje i Kosova 'zauvijek izbrisane'. Vrhovni zapovjednik NATO-a u Europi, američki general Wesley Clark, nedavno je naprotiv svojim zabrinutim domaćinima u Bukureštu prenio poruku da NATO 'nikada nije imao namjeru mijenjati granice na Balkanu' - naprotiv: razilaženja oko Kosova pridonijela su jačanju stabilnosti i sigurnosti, a pod tim se misli na nepovredivost granica. Može se pretpostaviti da u svojoj bezuvjetnosti ni jedna ni druga izjava ne odgovara stvarnosti idućih godina na Kosovu. Albanski političari u Prištini, s tim u vezi složni uza sve razdore, traže neovisnost a ne pridruživanje Albaniji. Prema službenim zapadnim tumačenjima, pokrajina ostaje jugoslavenski teritorij. To je pak legalistički koncept, rođen iz poštovanja prema državnim granicama kao čimbenicima reda, ali sa stvarnostima na terenu već sada ima malo zajedničkoga. Kosovo, pod okupacijom mirovnih snaga pod vodstvom NATO-a i upravom Ujedinjenih naroda, postalo je međunarodni protektorat. U Beogradu se ni jedna strana ne vara o stvarnom stanju: jugoslavenska državna vlast glasno prosvjeduje kod UN-a protiv potiskivanja njezinih organa (još jučer ubilačkih) iz pokrajine, a oporba baca predsjedniku Miloševiću u lice da je izgubio Kosovo. Glavni cilj trenutačno je obnova. Riječ zvuči jednostavno, ali je slično ambiciozna kao i oznaka 'stabilizacijski sporazum' koji bi u Sarajevu trebao biti tema balkanske konferencije. Realna bi se prosudba zadovoljila i bez lijepih riječi kad bi se na Kosovu omogućilo skroman novi početak u uvjetima dostojnim čovjeka i poduprlo siromašne susjedne zemlje Albaniju i Makedoniju, preplavljene rijekama izbjeglica - ako se nađe dovoljno donatora. Najprije liječiti rane, koliko se god može. Sređivanje statusa Kosova ostaje za kasnije. Vrijeme će biti savjetnik. Postrojbe NATO-a na Kosovu u međuvremenu se pripremaju na dugo privremeno stanje. Primjer imaju u najbližem susjedstvu. Međunarodna okupacija koja u Bosni održava mir i unutarnju ravnotežu, traje već četvrtu godinu. Neki, među njima i poznavatelji materije poput britanskog povjesničara Noela Malcolma, rezigniranom otvorenošću preporučuju da se primi na znanje činjenica, kako pojedini narodi na Balkanu u istom državnom savezu ne mogu i ne žele više živjeti zajedno. Jednostavan argument se teško može pobiti: tamo gdje su se posljednjih godina dogodila razdvajanja, danas vlada mir. Stoga preporuka da se pravo kosovskih Albanaca na samoodređenje već sada uvaži. O tomu da je Beograd svoje suvereno pravo da zapovijeda Albancima na jugu i činjenično i moralno izgubio, sada se ionako ne može puno raspravljati. Bivšoj autonomnoj pokrajini Kosovu odobriti neovisnost - to bi značilo mijenjati samo jednu granicu. Jer kod raspada Jugoslavije, koji se dogodio, republike su se pretvorile u samostalne države a time unutarnje diobene crte u državne granice. No koga čudi što kosovski Albanci poslije svih događaja pokazuju malo razumijevanja za takve pravne finese? I ne treba imati iluzija: ako zapadne sile Kosovu uskrate neovisnost (koja je sporazumom u Rambouilletu bila na dohvat ruke), uskoro će strane zamijeniti fronte i NATO-ovi će se vojnici u Prištini morati braniti od albanskih napada. Nije baš gostoljubiva perspektiva. Izgledi - to dovodi u središte drugu stranu - jednako su turobni kad se treba upustiti u eksperiment i prvi put djelovati protiv helsinških zaključnih dokumenata, po kojima se granice smiju mijenjati samo mirnim sporazumom. U jugoistočnoj bi Europi to bila Pandorina kutija znatnog sadržaja. Opstanak četvrtinom Albanaca nastanjene Makedonije bio bi ugrožen, osobito ako Zapad podlegne sugestiji Beograda da Kosovo podijeli i time ponudi uzorak za daljnje postupke u regiji. Prastari makedonski problem ponovno bi oživio, status onoga dijela koji su poslije Balkanskih ratova 1912./13. međusobno podijelile Grčka, Srbija i Bugarska, nazvanog stupnjevanjem onoga što se ne može stupnjevati i 'balkanskom bačvom baruta'. I dalje: ako Albanci na jugu Srbije dobiju pravo na neovisnost, zašto i tri milijuna Mađara na sjeveru, u Vojvodini, ne bi također imalo pravo u ime samoodređenja pripasti svojoj matičnoj zemlji? Vlada u Budimpešti, svjesna eksplozivnosti pitanja i obvezana europskoj integracijskoj politici, do sada je stalno odbijala pristati uz takve zahtjeve. Zadovoljila se verbalnim podupiranjem želja vojvođanskih Mađara za autonomijom. No i to je bilo dovoljno da u Slovačkoj izazove nemire, a u Rumunjskoj čak i neke panične reakcije. Umirujuće riječi Wesleya Clarka u Bukureštu o nedodirljivosti granica pale su i zbog toga šo je generalu - pogrješno - pripisivana izjava da je versaillski mirovni sustav odslužio svoje. Rat koji je 1991. izbio na Balkanu ubrzo se vodio zbog granica. Srbija je, kad se raspad federacije mogao spoznati, jasno najavila da će umjesto unutarnjih, administrativnih crta, tražiti nove granice. Umjesto da tu temu razjasni za zelenim stolom, Milošević je odmah primijenio oružanu silu. No, treba pošteno reći: beogradska želja da u novoj, umanjenoj državi ujedini što je moguće više srpskih zemljaka, diskreditirana je primijenjenim sredstvima, ali mogla je biti predmetom pregovora. Bilo je razumljivo i odbijanje Beograda da Srbe u budućim susjednim državama prepusti njihovoj manjinskoj sudbini. Zastrašujuće primjere, što bi to trajno značilo, nije trebalo daleko tražiti. Zaštita etničkih manjina unatoč svim tvrdnjama i unatoč svim postojećim, funkcionirajućim rješenjima - Švicarska može poslužiti kao primjer - ni danas nije miljenik međunarodne zajednice. Bezbrojne konferencije i konvencije ne mogu prikriti da se zahtjevi manjinskih narodnosnih skupina drže dosadnima i da neki zapadni Europljani, koji bi najprije morali pomesti pred svojim vratima, bezvoljno rješavaju ta pitanja. Uza sav napredak, ni dalje nije ugodno biti Poljak u Bjelorusiji, Mađar u karpatskoj Ukrajini, Srbin u Hrvatskoj ili Turčin u Bugarskoj. Istočnoeuropska manjinska pitanja i s jedne i s druge strane granice ostaju izvor nepovjerenja. Državnički formulirane nakane da se pokrene 'opsežno balkansko uređenje', jedna su stvar. Prisila da se donese odluka o granicama, druga su stvar. Velikim silama, tako traži predsjednik Slovenije Milan Kučan, trebalo bi biti jasno žele li mijenjati ili zadržati granice da zatim, i u jednom i u drugom slučaju, trebaju preuzeti odgovornost za posljedice. Dvojbu samo malo ublažava razmišljanje da će granice uskoro biti propusne u regijama u kojima se susjedi pripremaju za pristup EU-u, ali koje bi možda trebalo korigirati u slučajevima kad je odvajanje pitanje života i smrti. Inače i u doba međunarodnoga prava, uz otrježnjavajući zaključak da tamo gdje se sudaraju načelo prava na samoodređenje i državna suverenost, kao i uvijek odlučuju sila i sreća, sposobnost prilagodbe i stjecaj okolnosti" - drži novinar lista A. O.