NJ 22.VII.-FR-CLINTONIZACIJA SAD-A

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 22. VII. 1999. Clintonizacija SAD-a "U jednoj od proteklih godina predsjedavanja, kad su ispitivanja javnog mnijenja stajala loše, Bill Clinton je svoga konzervativnog protivnika Newta Gingricha upozorio neka ga ne podcjenjuje. Mislio je prijateljski, ali govorio je gluhim ušima. Tako su konzervativci svršili nigdje, umjesto da se nezaustavljivo bore za povratak na vlast. Gingrich se obrušio na svoje hibride, a njegovi su se nasljednici politički spoticali od jednog do drugog pogrješnog poteza. Čak ni afera Levinsky nije ispunila san konzervativaca da omraženog demokrata u sramoti istjeraju iz Bijele kuće. A sada konzervativci nisu ostali pošteđeni ni ultimativnog poniženja: moraju se poslužiti Clintonovim ideologijskim arsenalom ako žele otvoriti izglede za povratak u središte moći. Kapitulacija gospodarskog i socijalnog konzervativizma kojega je osamdesetih godina utemeljio Ronald Reagan a zaoštrio Newt Gingrich, može se opisati jednim pojmom: 'suosjećajni konzervativizam'. Njega po cijeloj zemlji propovijeda George W. Bush, vjerojatni predsjednički kandidat konzervativaca. U pridjevu suosjećajan skriva se priznanje poraza. Prihvaćanje da gospodarska i društvena politika hladnoće i razaranja aktivne države, srednjoročno nije suđena jer građani uza sve razumijevanje za težinu gospodarskoga života nisu spremni prihvatiti svu moguću bezobzirnost. Iako je zapravo mnogo toga još nejasno, Bushevo je usmjerenje ipak nedvojbeno: natrag u središte društva, tamo gdje je Clinton sa svojim 'novim demokratima' bio tako uspješan. Clintonov uspjeh nije važan samo zbog toga što ga je sada nametnuo svojim najogorčenijim neprijateljima, zbog čega se s punim pravom može govoriti o clintonizaciji SAD-a, nego već danas ima povijesno značenje iz dva razloga: ljevicu u SAD-u ponovno je pretvorio u snagu koja stvara gospodarsku i socijalnu politiku i kao prvi vođa jedne industrijske države razvio je središnje elemente moderne gospodarske i socijalne politike, koja sve u svemu primjereno reagira na vrlo brze i duboke promjene u svijetu rada. Glasine da je Clinton političar bez načela i da ga podupiru samo ispitivanja javnoga mnijenja, mogu se osporiti, barem kad se radi o gospodarstvu i socijali. Veliki je dio njegova uspjeha naime što svoja gospodarska i društveno-politička uvjerenja provodi ustrajno i uz velike rizike, iako ne uvijek pravocrtno. Unatoč javnom prosvjedu, 1993. je povisio poreze i počeo radikalno rezati državne izdatke, kako bi smanjio proračunski manjak. Danas je SAD u plusu, država više ne usisava kapital koji bi nedostajao novim poduzećima, a kamate su stabilno niske. Proizvodnja i potrošnja idu punom snagom a zemlja se približava punoj zaposlenosti. U njegovo je vrijeme država opet u blagostanju, ali Clinton je odolio iskušenju poreznih darova. Viškove ulaže u sigurnost sadašnjosti konsolidacijom mirovina i zdravstvenog osiguranja starih osoba te ulaganjima u budućnost, dakle ponajprije u obrazovanje. Clinton nije prvi koji je otkrio značenje znanstvenoga društva, ali je prvi državnik koji ga je uzdigao u središte politike. Posve suprotno ideologijskom trendu osamdesetih i ranih devedesetih godina, Clinton je 'aktivnu državu' opet učinio popularnom. Ali ne onu koja daje što je moguće više slobodnog prostora skrbi, nego gospodarstvu i privatnoj inicijativi, ali istodobno se brine da 'nitko ne zaostane' i da novac od poreza umjesto u kamatne vreće, bude uložen u humani kapital. Zbog toga je Clinton vodio teške proračunske bitke s kongresom, neke i protiv vijeća svojih stručnjaka, sve do povremenog zatvaranja savezne uprave, ali sve ih je dobio. No to ništa ne mijenja činjenicu da je Clinton uspješno iskušao u praksi socijal-demokratski protuplan gospodarskog i socijalpolitičkog konzervativizma, koji povremeno jedri i pod zastavom neoliberalizma. Ljudi ocjenjuju ono što se pokazuje i u stalno visokim stopama odobravanja za Clintona kao i u solidnom povjerenju u gospodarsku i socijalno-političku mjerodavnost Demokratske stranke. Republikanci, u svom sadašnjem obliku zaostale i desno usmjerene stranke, morat će se još puno kretati ideologijski i politički ako žele izgurati demokrate iz sredine. No ako Bush i uspije izvesti republikance iz njihove samoizolacije, još mu je na putu demokratski kandidat Al Gore. Al Gore je također od onih koje rado podcjenjuju" - piše Martin Winter.