FR-LIBERATION 21.7.EU PARLAMENT

FRANCUSKA LIBERATION 21. VII. 1999. Skupština postoji i to dokazuje "Europska se demokracija gradi velikom brzinom, u savršenoj improvizaciji. Njezin je glavni čimbenik Europski parlament koji je, poput Frankensteina, umakao svojim tvorcima. Ili, prije svome tvorcu: bivši njemački kancelar, kršćanski demokrat Gerhard Schroeder, borio se - često sam i uglavnom protiv francuskog stajališta - kako bi proširio ovlasti Skupštine. Njegov je cilj bio nadomjestiti 'demokratski manjak' od kojeg zajednička građevina pati od svojih početaka, budući da Povjerenstvo i Ministarsko vijeće koje okuplja petnaest vlada Unije, odgovaraju pred narodom tek u drugom stupnju. Ugovori iz Maastrichta iz 1992. i Amsterdama iz 1997., obilježeni su njime: Kohl je uspio uzdići Parlament, koji se nakon 1979. bira općim glasovanjem, gotovo na razinu Ministarskog vijeća. Još je trebalo da ta Skupština potvrdi svoje samostalno političko postojanje. Ona je to i učinila tijekom zadnjih triju godina. Parlamentarno istražno povjerenstvo o 'ludim kravama' iz 1996./ 1997., koje je pokazalo da je Povjerenstvo prikrivalo veličinu krize kako ne bi škodilo svom planu o velikom unutarnjem tržištu, bilo je prvi znak upozorenja na demokraciju Unije. Prvi put je bruxellesko izvršno tijelo bilo podvrgnuto pravoj provjeri. Ostavka Povjerenstva koju je Parlament zatražio nakon niza otkrića o nepotizmu i korupciji, bila je drugi znak. Sporazum koji su prošlog tjedna zaključili konzervativci iz PPE-DE-a i liberali u Parlamentu, treći je znak. Prvi put se rezultati izbora očituju u Strasbourgu: budući da su socijalisti poraženi u većini zemalja Unije, ima li što logičnije, nego da socijalisti prijeđu u oporbu? Problem je što su sve do tada konzervativci i socijalisti vladali zajedno, osiguravajući si tako lagodnu većinu. Izbori, dakle, nisu uopće bili važni, a odnos snaga omogućio je samo da se dobije veći ili manji broj mjesta. Dokaz u korist tog ublažavajućeg sustava bio je dvojak: budući da nijedna stranka nije sama dobila apsolutnu većinu od 314 glasova koji su potrebni da se prihvati većina europskih dokumenata, bilo je jednostavnije da dvije glavne stranke postignu nagodbu. Osim toga, budući da Europa uglavnom stvara stručne dokumente, ideološke razlike nemaju učinka. No vremena su se promijenila. Europa je, barem nakon 1985., postala politička. Svakako, zajednički je novac imao važnu ulogu. No izvan toga, nove europske ovlasti sve više diraju u suverenost: slobodno kretanje osoba, useljavanje, obiteljsko pravo, obrana, vanjska politika, socijalna prava, zdravlje itd. Odluke koje se donose na tim područjima očito nisu ideološki neutralne. Europska je desnica samo izvukla zaključke iz tog činjeničnog stanja. Učinila je to brže nego smo se tome mogli nadati, budući da je u prošlosti sklonost prema sigurnijem sustavu snažnog saveza često imala prevagu nad drugim razlozima. Socijalisti, sa svoje strane, neće propustiti učiniti isto, tražeći savez sa 'zelenima', komunistima, ili čak liberalima, zašto ne. Tako politizacija Parlamenta ima vlastita ograničenja, jer oponaša sustave pojedinih država koji su nadmašeni. Neslaganje između pristaša Europe i suverenista još više dolikuje Strasbourgu nego prijestolnicama pojedinih država i jamačno je opravdalo nastanak drugih stranaka. Postoji velika opasnost da desni Parlament povede partizanski rat protiv Ministarskog vijeća u kojemu prevlast imaju socijaldemokrati, i to u unutarnjopolitičke svrhe. Sustav bi tada mogao dostići točku kidanja: načiniti od europskih izbora prizivno glasovanje državnih izbora značilo bi nepriznavati njihovu zakonitost. Europska se građevina od toga ne bi oporavila", piše Jean Quatremer.