NJ 21.VII.-DIE WELT-BLISKI ISTOK

NJEMAČKA DIE WELT 21. VII. 1999. Bliski istok, središte svijeta "Američka politička elita nikada nije zaboravila što je prije jednog stoljeća napisao Alfred Thayer Mahan u svojoj epohalnoj knjizi 'Svjetska sila preko pomorske sile': u Indijskom je oceanu ključ za sedam svjetskih mora. Europljani obično gledaju Bliski istok iz svoje uobičajene perspektive: Turska, Sirija, Egipat, a između Izrael. Istočno od te crte europske se velike sile od kasnih pedesetih godina malo angažiraju. Zemljovidi su spremljeni u arhive. No mnogo toga govori da će se stari dosjei opet morati otvoriti. Ehud Barak primljen je u Americi s oduševljenjem. Njegov prethodnik iz Likuda nije samo slabo nagradio američku posredničku uslugu, nego se i previše približio američkim nacionalnim interesima u velikoj regiji - od Kaspijskog jezera do Velike Sirte, od Sredozemlja do Zaljeva. Američkoj je politici tamo prijetila šteta. Stoga je Madeleine Albright jedanput javno utvrdila da u Jeruzalemu imaju njezin broj telefona, pa kad dođu k pameti, mogu ga uporabiti. Predsjednik Clinton nije samo izbjegao fotografiranja s 'Bibijem', nego je, kad se Barak uspeo, odlučno računao na njegov realizam, mjeru i poznavanje svijeta. Američki angažman za državu Izrael, koja je svoj sadašnji oblik dobila tek zadnjih desetljeća hladnoga rata, ima određenih razloga: strategijskih u regiji i taktičkih u američkoj unutarnjoj politici. No ima i neodređenih granica koje se nikad ne mogu unaprijed definirati. Ne radi se samo o rijekama dolara, nafte, zračnim uporištima i pomorskim bazama, o dostavama oružja i velikim narudžbama američkim poduzećima (od zrakoplova do vladinog sjedišta), o vojnoj obuci i suradnji tajnih služba. Radi se i o odnosu Amerike prema Rusiji, koja gotovo više i nije važna na Bliskom istoku, ali jest u unutarnjoj Aziji, te prema Kini koja nezaustavljivo postaje pacifička protusila. Zbog svih tih razloga, Indijski je ocean važan kao okretnica sila u vodi, na kopnu i u zraku, no ponajprije za američku gospodarsku i političku strategiju. U žarištu tog koncepta je Izrael - daleko više nego Turska, Egipat, Saudijska Arabija ili Bahrein, gdje američka mornarica ulazi i izlazi. Stoga Clinton mora iskoristiti preostalih 15 mjeseci svoga mandata, kako bi u srži Bliskog istoka ne samo smirio židovsko-arapski sukob nego i uspostavio mir koji neće biti bolan ni za jednu stranu, nego baš u pravoj mjeri. Za to Izrael, osim velikodušnog civilnog paketa potpore, može očekivati veliku vojnu pomoć. Za uzvrat Pentagon očekuje da izraelski laboratoriji, ponajprije na području elektronike i raketne obrane, budu spremni na suradnju. Barak neće odustati od egzistencijalnih izraelskih sigurnosnih interesa. To vrijedi za povratak izbjeglica, razdiobu vode, granice prema palestinskim autonomnim područjima i prema Siriji - ali ponajprije za nedjeljivi Jeruzalem. No Amerikanci znaju da s one strane izraelsko-arapskog sukoba jahači apokalipse već odavno sedlaju svoju kljusad. U regiji je sve manje vode za sve više ljudi, radi se o širenju oružja za masovno uništenje, o bujanju terorizma pod zaštitom države, o vjerskom fanatizmu. To židovsko-arapskom miru daje svjetskopolitičko značenje. Europljani su prihvatili ulogu koja stoji puno novca, ali iza koje ne stoji koncept, nego samo želja da se ni s jednom stranom posve ne pokvare odnosi. No sada je došlo vrijeme za opsežnu strategiju - ne prateći Ameriku, nego kao samostalan napor, koordiniran s Washingtonom. Između Zaljeva i Sredozemlja nisu samo američki interesi, nego i interesi europske energetske sigurnosti i mira" - zaključuje Michael Stuermer u uvodniku lista.