NJ 19.7. SZ: MILOŠEVIĆ PRED PUČEM?

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 19. VII. 1999. Dašak zavjere i puča "'Ovaj put ići ćemo do kraja', objavio je jedan od govornika na početku prosvjeda protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Bilo je to prije tri tjedna u Čačku, oporbenoj utvrdi u srpskoj provinciji. Bude li potrebno, ići će 'sve do Dedinja', kazao je Goran Svilanović iz Građanskoga saveza Srbije. U brežuljkastoj beogradskoj četvrti Dedinje nalazi se Miloševićeva službena rezidencija i njegova privatna kuća. Tijekom masovnih prosvjeda u zimi 1996./1997. policijski kordon zustavio je demonstrante koji su se iz središta grada željeli popeti u tu četvrt. Nove protumiloševićevske demonstracije imale su u početku funkciju lokalnih provjera oporbenog Saveza za promjene, čija je glavna osoba Zoran Đinđić iz (izvanparlamentarne) Demokratske stranke koji danas usklađuje svoje poteze s regionalnim skupinama iz Sandžaka (...) i s mađarskom manjinom u Vojvodini. Na ulice niza gradova u srpskoj provinciji izlazilo je po nekoliko tisuća ljudi. Pokret ima svoje lokalne junake poput čačanskog gradonačelnika Velimira Ilića, koji se zbog NATO-ovih napada usprotivio popravljanju tenkova u svom gradu i nestao na nekoliko tjedana nakon što se suočio s optužbom za smanjenje obrambene snage zemlje. Doduše, 'marš na Beograd' u kolovozu ove godine i buduće stalne demonstracije zasad su tek najave. U beogradskim vicevima Dedinje pak već preuzima ulogu smanjenoga carstva moći opsjednutog vladara čija se zemlja sve više smanjuje. U jednom od viceva Miloševićeva žena Mira Marković, blijeda od užasa, budi jednog jutra Predsjednika riječima da oko rezidencije sve vrvi od policajaca i vojnika. Milošević je umiruje: 'Ma to su naši graničari'. Nakon kapitulacije na Kosovu Milošević je za novu lozinku izabrao 'obnovu', prizivajući očuvanje 'jedinstva' iz tjedana ratnog stanja, ali ne uspijevajući osloboditi stanovništvo sve većeg egzistencijalnog straha. Svojoj policiji dosad nije dopuštao da udari na demonstrante. Skrivenim signalima pokušava sačuvati potporu srpskih radikala na čelu s Vojislavom Šešeljom, a u prvom redu pokušava spriječiti stvaranje šireg fronta parlamentarnih i izvanparlamentarnih oporbenjaka, posebno Đinđića i Draškovića iz SPO-a. Lansirao je bliskog poduzetnika i ministra Bogoljuba Karića kako bi stranka njegova najjačeg protivnika, crnogorskog premijera Mile Đukanovića mogla smijeniti Đukanovićeva rivala Momira Bulatovića na položaju šefa jugoslavenske vlade. Unatoč tome, jača opće očekivanje da će Milošević jako teško preživjeti svoju dvanaestu godinu na položaju vrhovnog vlastodršca u Beogradu. Optužnica haaškoga suda za ratne zločince onemogućuje mu putovanja i pregovore na međunarodnoj pozornici. Nadalje, Milošević mora strahovati od sve jasnije spoznaje srpskog naroda da sve dok je on na najvišem položaju u vlasti može u najbolju ruku očekivati samo najnužniju pomoć pri obnovi. No, zasad nema pokazatelja koji bi sugerirali Miloševićevu ostavku ili predaju haaškom sudu. Štoviše, strahuje se da bi mogao posegnuti za još težim mjerama represije. Milošević bi i sukob sa Crnom Gorom mogao eskalirati u lokalni rat. Miloševićev prvi mandat na položaju jugoslavenskog predsjednika završava u srpnju 2001. Postupak smjene morao bi biti obrazložen povredom ustava i zahtijevao bi većinu u oba doma savezne skupštine, koja ga je g. 1997. izabrala. Ništa ne upućuje na takav razvoj događaja. Vjerojatniji tijek zbivanja od nenasilne smjene vlasti obuhvaća paradigmu zavjere, puča i ubojstva, koja se provlači kroz povijest Srba i njihovih dinastija. Već u zimu 1996./1997. demonstranti su Miloševiću i njegovoj ženi prognozirali nasilan kraj, poput onog komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua u Rumunjskoj. Na razmišljanje je potaknula okolnost da su posljednjih godina u Beogradu u maniri podzemlja strojnicama s prigušivačem ubijeni jedan visoki policijski dužnosnik i nekoliko skorojevića iz najbližeg okružja obitelji Milošević. Odnos između temeljnih stranaka režima - Miloševićevih socijalista i Jugoslavenske ljevice pod vodstvom njegove supruge Mire Marković, ideološki obilježenog udruženja, već je dugo napet. Vojno vodstvo koje je Milošević imenovao uoči NATO-ovih napada tvrdi da nije pobijeđeno i ostaje lojalno 'vrhovnom zapovjedniku' u okružju zahtjeva za ostavkom. Pobunjeni vojnici dosad su obično ukidali svoje cestovne blokade kad god bi vojne vlasti isplatile izostalu plaću za angažman na Kosovu. No, činjenica je da je bivši načelnik glavnog stožera Momčilo Perišić - kao i nakon smjene prošle jeseni, uzrokovane njegovom kritikom Miloševićeve politike prema Kosovu - opetovano javno izjavio da stoji 'na raspolaganju vojsci, narodu i državi'", prenosi na kraju članka Bernhard Kueppers.