US 19. VII. WP POLIT AKTIVIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 19. VII. 1999. U vlasti krajnosti "Unatoč svim pričama o građanskom aktivizmu, današnji je najmoćniji Amerikanac vjerojatno neuključeni Amerikanac, barem što se Washingtona tiče. Upravo je njegova ili njezina neuključenost u domaću politiku ono što metodu vladanja tjera na rubove", piše Geneva Overholser. "Ti građani - samozadovoljni, neraspoloženi, otuđeni ili apatični - koji drže da nije važno što misle, jer vlada za njih ionako neće imati razumijevanja, zapravo snažno oblikuju vladu. Zbog njihove je odsutnosti srednji prostor slabo nastanjen. A današnje vođenje politike u krajnostima, cvjeta na njihovu nedostatku interesa. Smještam ovu misao u polje živahne rasprave o građanskom pravu u Americi. Što je potrebno da se bude dobar građanin? Glasovanje? Aktivizam? Obaviještenost? U posljednje vrijeme vlada znatan optimizam, barem u pogledu snage aktivizma. U eseju Roberta Putnama iz 1995., "Kuglati sam: opadajući društveni kapital Amerike', on je ozbiljno pokrenuo tu raspravu. Taj je harvardski politički znanstvenik ustvrdio da Amerikanci ubrzano napuštaju javni život, dok sudjelovanje u skupinama svugdje opada. Putnamova je teza potaknula živahna neslaganja, a najnovija popularna predodžba govori da su Amerikanci današnjice, baš suprotno, skloni priključivanju. Everett Carll Ladd, izvršni direktor Roper Centra za istraživanje javnog mnijenja sveučilišta Connecticut, rekao je nedavno za 'The Washington Post' da Amerika svjedoči 'eksploziji dobrovoljnih skupina, aktivnosti i dobrotvornih priloga (koji) mijenjanju naše gradove.' Jednako tako, nedavni članak iz 'The New York Timesa' bavi se novim svijetom građana koji primjenjuju svoju društvenu moć i 'mijenjaju politiku i gospodarstvo i na domaćoj i na svjetskoj razini', riječima Lestera M. Salamona, direktora Centra za istraživanje građanskog društva sveučilišta Johns Hopkins. 'Vjerujem da je to jednako važan razvoj za posljednji dio dvadesetog stoljeća, kao što je uspon nacije - države bio krajem devetnaestog stoljeća', izjavio je on. Uza sve to sudjelovanje, neki se pitaju koliko je važno da toliki broj Amerikanaca ne glasuje. 'Nizak postotak izlaska na izbore u Sjedinjenim Državama često vodi krivoj predodžbi da su Amerikanci razmjerno neaktivan i apatičan narod', napisao je nedavno Jeffrey M. Berry u knjizi 'Novi liberalizam: rastuća moć građanskih skupina'. 'Koliko god to može obeshrabriti, nedostatak zainteresiranosti za glasovanje u Americi pogrješan je pokazatelj ukupne uključenosti Amerikanaca u politiku i poslove zajednice. Amerikanci su veoma velikodušni u dragovoljnom odvajanju vremena za dobrotvorna društva i organizacije, crkve, škole i druge građanske skupine.' Ja svejedno nisam uvjeren: čini se da se sav taj aktivizam ne osjeća dovoljno u Kongresu. Međutim, manjak glasovanja se osjeća. Na izbore danas izlazi dramatično manji broj Amerikanaca nego u većini naprednih zemalja. Manje od polovice Amerikanaca u glasačkoj dobi izišlo je na birališta u predsjedničkim izborima 1996. Umjereni glas sredine slabo se čuje, vlada polarizacija, a dominiraju interesi s ruba javnog mnijenja. U takvu ozračju, teško je ozbiljno vladati sa širokim interesom javnosti na umu. Bivši član Kongresa David Skaggs, govoreći nedavno u Centru Woodrow Wilson, izjavio je: 'Pad sudjelovanja naroda u političkom životu utječe na ponašanje članova Kongresa.' Govoreći o utjecaju niskoga sudjelovanja u glasovanju na Capitol Hill, Skaggs je izjavio: 'Većina u Donjem domu Kongresa odražava gledišta nekih 17% američkoga naroda. Većina unutar te većine, koja nadzire programe... odražava gledišta 12% ili 13% glasača. Obje stranke stavljaju svoje najgorljivije sljedbenike u Sudski odbor - odražavajući gledišta možda 8% ili 9% glasača.' A u takvim okvirima donose se najvažnije odluke. (...) Ta se situacija i sama ovjekovječuje, dodao je Skaggs: 'Čim se to čini ekstremnijim, to su ljudi manje motivirani za sudjelovanje.' Ta moć na rubovima zasigurno predstavlja čimbenik u raskolu između naroda i vlade. U posljednjem je naraštaju Amerikanaca napola smanjen broj onih koji vjeruju da vlada ispravno postupa; sad taj broj iznosi 31%. Kongres posvećen krajnostima ne može pokrpati stvari. (...)"