FR-LE MONDE 18.7.DIKTATURA GLASILA

FRANCUSKA LE MONDE 18. VII. 1999. Glasila u središtu 'demokratske napetosti' "Ovo stoljeće na izmaku, potvrdilo je, u dobru i u zlu, slavodobitnu pobjedu glasila. Ono je dvostruko označeno slikom i trenutkom. Slika osvaja i daje prednost osjećajima pred razumom. Trenutak, tiranin, potiskuje vrijeme i protjeruje sjećanje. Treba li, može li se nadzirati moć glasila? Ako može, kako? Gdje završava novinarska sloboda? Gdje počinje njihova odgovornost? Kakvi su odnosi između tiska i vlasti? Tiska i pravosuđa? U petak 15. i subotu 16. srpnja, sudionici 14. Petrarkinih susreta na temu 'Glasila, moć i podčinjenost', koje je u Montpellieru organizirao France-Culture u suradnji s 'Le Mondeom', pokušali su odgovoriti na ta pitanja, vrlo važna za demokraciju. Korijeni rasprave sežu daleko. Već je Tocqueville govorio o 'tiraniji mišljenja'. Otada, podsjeća povjesničar Jean-Noel Jeanneney, vladari i intelektualci stalno napadaju svemoć tiska i već ga 1791. u 'Journal de Cordeliers' nazivaju 'četvrtom vlasti'. (...) Već dva stoljeća, kao 'promatračnica na zapovjedničkom mostu na brodu', tisak - to je njegova uloga - želi doznati ono što mu moćnici - oni traže pravo da vladaju u stanovitoj tajnosti - pokušavaju sakriti. Treba li se sablažnjavati, pita se Jean-Noel Jeanneney, zbog onoga što je u središtu 'demokratske napetosti'? No strahovit napredak tehnologija obavješćivanja, brzina njihova prijenosa i prevlast televizije bitno su utjecali na činjenično stanje. Jose Freches, direktor skupine Midi libre, kaže da je 'čovjek tiska gledatelj velikog svjetskog teatra' o kojemu on mora izvješćivati 'ponizno i časno'. (...) Političari su već odavno shvatili 'moć utjecaja' audiovizuelnih glasila. Bivši premijer Michel Rocard primjećuje: 'Televizijska se slika ne obraća istim neuronima kao tekst. Ona izaziva osjećaj, a ne razmišljanje. Ona se ponaša po načelu koje je suprotno političkom načelu, koje je umjetnost upravljanja trajanjem, sa strpljivošću uzgajivača drveća. Ona oslobađa politiku od njezina sadržaja.' Gdjekad se može, primjećuje Michel Rocard, umaći diktaturi slike i trenutka. Primjerice, prisilom na šutnju. 'Pet minuta nakon ubojstva Yitzhaqa Rabina, kojega sam dobro poznavao, radijski novinar zatražio je da komentiram događaj. Nisam ništa znao o okolnostima ubojstva. Rekao sam mu mimo mikrofona: Dajte mi malo vremena da razmislim, ne želim zbog nepripremljenosti reći glupost.' Općenito, Michel Rocard od novinara očekuje 'građansku suradnju'. (...) Priznajući tisku 'pravo na pogrješku' ako se ova pošteno ispravi, intelektualci i političari traže od njega 'etiku odgovornosti': razliku između činjenice i komentara, zaštitu izvora, poštovanje tajnosti podataka i nedužnosti dok se ne dokaže krivnja, a iznad svega prava na privatnost. 'Tisak ide sve dalje u otkrivanju osobnog života, tvrdi Blandine Kriegel. Osobnost koja je sve više stvar prava i ugovora, izlaže se razglašivanju.' Alain Finkielkraut dodaje: 'Jučer su totalitarni režimi u ime politike narušavali granicu između javnog i privatnog života. Danas se čini isto u ime novinarstva. Od javnog se čovjeka traži da razotkrije privatnog, kao da je stvarnost nužno prosta, sramna, kao da ne postoji istina privida. A ona je jedan od temelja politike.' (...) Pozor! Odvjetnica Marie-Christine de Percin zabrinuta je zbog toga što se prevelikim nastojanjem da se zaštiti privatnost, ograničava sloboda tiska, 'sprječava se prikazivanje stvarnosti', primjerice nastojanjem da se zabrani objavljivanje fotografija koje se smatraju 'grubima' i koje vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe kao što su snimci okrivljenika s lisičinama: 'Ono što iznenađuje jesu lisičine, a ne njihova slika. U ovom slučaju, pravosuđe nalazi opravdanje u glasilima.' Kako se zaštititi od najezde slika, pobijediti diktaturu trenutka i ne dati za pravo onima koji proklinju sustav glasila? Jean-Noel Jeanneney daje višestruk odgovor: 'Treba bolje obučavati novinare, učiti javnost da bude kritična, da se obavješćuje na drugačiji način, putem knjiga ili putovanjem. Svakako, potrebno je povećati raznolikost glasila najviše što je moguće.' Već je Tocqueville primijetio: 'Jedini način da se glasila učine neškodljivima, jest povećati njihov broj'", na naslovnici lista piše Jean-Pierre Langellier.