SLO 17.VII.-DELO-NAŠ ADUT

SLOVENIJA DELO 17. VII. 1999. Samo mirno, to je naš adut "Henry Kissinger nekoć je na pitanje koji je međunarodni susret bio najvažniji, odgovorio - onaj što je otpao. Važnost izočnoga odgovara slovensko-hrvatskim odnosima, koji više govore o onom čega nema nego o onom što se događa. Većina visokih političkih susreta u tom smjeru prikraćena je za sadržaj i ispunjena obećanjima. Razlog zašto je otkazan nedavni sastanak predsjednika vlada zadire u bit poluhladnih bilateralnih odnosa. Dugo najavljivano i još dulje otkazivano potpisivanje imovinsko- pravnog sporazuma, koje bi trebalo začiniti prvi službeni posjet premijera Zlatka Mateše Ljubljani, odgođeno je. Navodno zato da bi se u međuvremenu za potpis pripremilo još jedan međudržavni sporazum, naime onaj o nuklearnoj elektrani Krško. S obzirom na ustrajnost kojom su se političari obiju država do sada susretali, iako su na jelovniku imali samo obećanja, čini se tako reći kvalitetnim skokom oduprijeti se iskušenju potpisivanja samo jednog sporazuma. Posebno u prilici kad već dulje kritično nedostaje rezultata u susjedskim odnosima. No vjerojatno se još poneki razlog krije u činjenici da Zagreb 14. srpnja nije bio spreman potpisati imovinski sporazum, jer Ljubljana nije pokazala dobrohotnost negdje drugdje. Bi li slovensko 'popuštanje' kod hrvatskog ulaska u WTO bilo prikladno? Imovinsko-pravni sporazum koji niz godina opterećuje Sloveniju zbog opsega imovine s one strane granice, za Zagreb je dobio međunarodno značenje. Želi u Svjetsku trgovačku organizaciju, a uvjet za ulazak su među ostalim i sklopljeni imovinski sporazumi s članicama. Slovensko je ustrajanje da susjedna država ispuni uvjete koji vrijede za sve ostale - logično. Ljubljana u tom slučaju ništa ne uvjetuje, samo traži ispunjenje obveza koje su morali prihvatiti i drugi za ulazak u tu organizaciju. Hrvatska, čiji je ulazak u WTO bio jedno od velikih obećanja vladajućeg HDZ-a kojem prijeti kršenje zadane riječi, slovensku načelnost, dakako, shvaća drukčije. Ministar vanjskih poslova Mate Granić rado podsjeća da je Slovenija jedina zapreka na putu hrvatskog učlanjenja u Svjetsku trgovačku organizaciju. To je trenutno istina. Službenom Zagrebu, koji je na početku ovoga tjedna još imao otvorena pojedina područja u ženevskim pregovorima s četiri države, u međuvremenu je uspjelo dogovoriti se, barem načelno, s ostalima. A Slovenija je ostala jedina na putu. Ta okolnost zacijelo znači veći pritisak na Ljubljanu, zbog čega bi se mogle pojaviti dvojbe je li ustrajanje na načelnosti primjereno - iz političkih razloga, zbog značenja susjedskih odnosa, među ostalim i jedne od najznačajnijih gospodarskih partnerica. Pa ipak ne bi bilo pametno da se ovoga puta ta država zbog političkih razloga odluči postupiti drukčije. Teško je oteti se dojmu da je na to cijelo vrijeme računala i Hrvatska. A što je s prigovorima da se radi o povezivanju bilateralnih pitanja s multilateralnima, na što je Slovenija, koja je i sama doživjela traumatično iskustvo iz zapadnog smjera, posebno osjetljiva? Mehanizmi nadzora pregovora sa Svjetskom trgovačkom organizacijom previše su pregledni da bi možebitni takav postupak mogao ostati nezapažen. U međunarodnoj praksi postoje slučajevi kad su recimo Sjedinjene Američke Države ili Europska unija opominjale one države koje su htjele tražiti više. Slovenija nije dobila ni najmanji takav znak, govore diplomatski izvori. Jasno je da je sada adut u njezinim rukama. Pa ipak bi joj bilo teško prigovoriti da rješava status svoje imovine kad se poziva na zaštitu temeljnih međunarodnih načela. No ako se to stajalište poklapa s konkretnim interesom, zašto ne profitirati - pa što je uopće drugo politika? Kad dakle s ove strane granice žele najprije ratifikaciju imovinsko-pravnog sporazuma, a zatim obećavaju darežljivost (u prijelaznim razdobljima za poljoprivredne proizvode, visinu carinskih zaštita), a na drugoj traže obratno, najprije 'zeleno svjetlo' za WTO, je li realno pitanje tko je ranjiviji? Je li nervoznija partnerica koju već godinama opterećuje nepotpisani bilateralni sporazum koji će riješiti pitanje slovenske imovine u Hrvatskoj, ali ga je druga strana dugo povezivala s dugom Ljubljanske banke? Je li sada u stisci druga strana, na pola u predizbornoj histeriji i pod pritiskom potrebe da zaključi pregovore prije jesenskog novog kruga pregovora u trgovačkoj organizaciji? Kao obično, pouke su i u povijesti. A 'povijesna' iskustva slovensko-hrvatskih odnosa govore da je spretnija partnerica više puta rješavala svoje male, djelomične probleme, a druga je u zamjenu ostajala praznih ruku. Uopće ne treba zaboraviti da cilj Slovenije nije ometati Hrvatsku na putu u WTO, nego je Hrvatskoj cilj da postane njegovom članicom" - piše Saša Vidmajer.