NJ 15.7.SZ: NJ.UST.SUD-DA PRISLUŠKIVANJU

-Sudovi NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 15. VII. 1999. Banalizacija temeljnih prava "Imate li prijatelja u Innsbrucku? Poslovnih partnera u Rimu? Dobivate li fakseve iz Francuske ili možda elektronsku poštu iz Sjedinjenih Država? Kakve ste upute dali svom uredu u Madridu? Kako je Vaša prijateljica na Mallorci? Što je otkrio kolega novinar u Beogradu? Tko je bio nazočan na razgovoru u Bruxellesu i što je tamo dogovoreno? Općenito, o čemu pričate u telefonskim razgovorima? Ako smatrate da se sve to nikoga ne tiče, imate pravo. Samo što takozvani zakon za suzbijanje zločina (a pomalo i njemački ustavni sud, kao što pokazuju aktualni događaji) zastupa drugačije mišljenje. Ta nisam zločinac, prigovorit ćete. Nije važno, kaže zakonodavac. Radi borbe protiv 'zločina' (zakonodavac je odnedavno sklon borbenim nastupima pa gotovo sva kaznena djela naziva zločinima) i marljivi uredski službenici, pristojni profesori, domaćice i novinari moraju trpjeti državnu znatiželju. Cilj bi trebao posvetiti sredstvo. Zato je u zakonu o suzbijanju zločina, usvojenom 1994., utvrđeno da Savezna obavještajna služba (BND - Bundesnachrichtendienst - op. prev.) smije bilježiti razgovore u međunarodnom telefonskom prometu čim su izgovorene neke ključne riječi. Gledano na zakonsko-tehničkoj razini, taj je potez izveden pretjeranom promjenom takozvanog zakona G-10, koji ograničava 10. član Ustava, posvećen zaštiti tajne pisama, pošte i telekomunikacija. Gledano na uređajno-tehničkoj razini, izvedba je osigurana instalacijom takozvanog elektronskog usisavača u BND- u. Taj uređaj usisava stotine tisuća telefonskih razgovora, filtrira ih, zadržava one koje ocijeni neobičnim i potom ih vrjednuje; prikupljene neobične podatke ili sumnjive elemente Savezna obavještajna služba potom prosljeđuje (bez znanja dotične osobe) policiji, državnom tužiteljstvu i zainteresiranim državnim tijelima. Onaj kojem se i sama ta procedura učini neobičnom ima pravo: naime, čelično je načelo kaznenog i zakona o policiji da država smije narušavati privatnost samo osumnjičenih osoba. U aktualnoj situaciji nije riječ o ciljanom nadzoru počinitelja kaznenih djela, osumnjičenika ili njihovih kontakt-osoba već svih koji posegnu za telefonskom slušalicom. Uostalom, valja napomenuti da su obavještajne službe dobile posebna prava zapravo samo radi zaštite slobodarskog demokratskog ustavnog poretka dok im novi zakon G-10 daje posebna prava radi općeg suzbijanja zločina - i to bez ikakvih kontrola, koje su obično povezane s procesom sprječavanja i gonjenja kažnjivih djela. Kada obavještajna služba prisluškuje, važna jamstva pravne države nestaju: nije potrebna sumnja u počinjeno kažnjivo djelo, dovoljna je rečenica 'Pogledajmo malo što se tu događa'; nije potreban ni državni tužitelj ni sudac kao što je propisano u slučaju operativne akcije prisluškivanja stjenicom, tijekom koje prikriveni istražitelji nisu u prisluškivanoj prostoriji (der 'grosse Lauschangriff'- op. prev.). 'I dalje ostaje na snazi jasna granica koja obavještajne službe odvaja od policije', glasile su zakletve, izgovarane prilikom usvajanja tog zakona. Nije istina. Što je zakletva glasnija, to je istina razvodnjenija. Naime, obavještajna služba prosljeđuje svoje prislušne spoznaje drugim službama. Time su otvorena vrata koja dijele obavještajnu službu od policije a koja bi morala biti čvrsto zabravljena jer bi trebalo biti spriječeno nastajanje nove tajne državne policije u Njemačkoj. Dakle, moglo se očekivati da će ustavni sud posegnuti za sasvim jednostavnim sredstvom: nakon razgledavanja i provjere elektronskog usisavača, sud je trebao izvući utikač i uskratiti čitavom projektu licencu pravne države. Umjesto toga, suci su pokušali preurediti usisavač. Promijenili su usisnu snagu, napisali nove upute za upotrebu i utvrdili tko, kada i kako smije baratati usisanim materijalom. Takav pristup zaslužuje pohvalu ali nije dovoljan. Ustavni suci očito su poklekli pred ušutkivanjem šefa BND-a, koji se u usmenom nastupu požalio na velike troškove, manjkavu tehniku i slabe rezultate cijele priče. U tom su slučaju suci previdjeli jednu stvar: sporni zakon ostaje sporan unatoč poboljšanjima dok se tehnika njegove primjene brzo mijenja. Sigurno je da je presuda opomena da se prema temeljnim pravima nikada ne treba nemarno odnositi, ali nije dovoljno glasna da bi trgnula zakonodavca. SPD je svojedobno zajedno s Kohlovom vladom usvojio zakon koji je sada proglašen (samo) djelomično protuustavnim. Dakle, njemačka skupština nije previše napredovala u pitanjima osjetljivosti na temeljna prava. Zakonodavac se oglušio na temeljna prava. Težnja neograničenom prisluškivanju, nadzoru i pretraživanju sve se više širi: primjerice, zakon o zaštiti saveznih granica, prihvaćen 25. lipnja 1998., dopušta službenicima provjeru svih putnika u vlakovima bez ikakve sumnje. Dakle, zakon G-10 tek je jedan od nekoliko njih čija je posljedica banalizacija temeljnih prava. Opomena Karlsruhea (sjedište Ustavnog suda - op. prev.) nije dovoljna. Uslijediti mora gromko upozorenje - najkasnije pri donošenju presude o operativnoj akciji prisluškivanja u odsutnosti istražitelja", smatra Heribert Prantl.