US-DEMOKRACIJA FONDOVI OGLAŠAVANJE-Diplomacija-Vlada-Izbori US 15. VII. IHT DEMOKRACIJA US SJEDINJENE DRŽAVETHE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE15. VII. 1999.Moć novca u Americi guši demokraciju"Dok se Sjedinjene Države primiču
predsjedničkim izborima 2000., na koje će se potrošiti više novca nego ikad, valja nam se suočiti s činjenicom da je Amerika postala plutokracija. Novac odlučuje o vladi. Ta je promjena vjerojatno konačna i ne može se ispraviti", piše William Pfaff."Neosjetljivost novoga sustava na obnovu jest strukturalna; rezultat je niza političkih odluka i sudskih presuda o uređivanju i financiranju političkih kampanja kojima su troškovi izbora postali nedohvatni svima osim šačici pojedinaca.Financiranje treba pronaći tamo gdje se novac nalazi - odnosno, u korporacijama i lobijima. Senator John McCain iz Arizone, i sam kandidat republikanaca za predsjedničku nominaciju, opisao je rezultat kao 'ništa manje nego shemu trženja utjecaja, u kojoj se obje stranke natječu da ostanu na položaju, prodajući zemlju onom tko ponudi najviše'.Golemi troškovi izbora proizlaze iz činjenice da se američke političke kampanje gotovo u cijelosti provode sredstvima
SJEDINJENE DRŽAVE
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE
15. VII. 1999.
Moć novca u Americi guši demokraciju
"Dok se Sjedinjene Države primiču predsjedničkim izborima 2000.,
na koje će se potrošiti više novca nego ikad, valja nam se suočiti s
činjenicom da je Amerika postala plutokracija. Novac odlučuje o
vladi. Ta je promjena vjerojatno konačna i ne može se ispraviti",
piše William Pfaff.
"Neosjetljivost novoga sustava na obnovu jest strukturalna;
rezultat je niza političkih odluka i sudskih presuda o uređivanju i
financiranju političkih kampanja kojima su troškovi izbora postali
nedohvatni svima osim šačici pojedinaca.
Financiranje treba pronaći tamo gdje se novac nalazi - odnosno, u
korporacijama i lobijima. Senator John McCain iz Arizone, i sam
kandidat republikanaca za predsjedničku nominaciju, opisao je
rezultat kao 'ništa manje nego shemu trženja utjecaja, u kojoj se
obje stranke natječu da ostanu na položaju, prodajući zemlju onom
tko ponudi najviše'.
Golemi troškovi izbora proizlaze iz činjenice da se američke
političke kampanje gotovo u cijelosti provode sredstvima
televizijskog i radijskog oglašavanja. Taj je sustav jedinstven u
usporedbi s glavnim svjetskim demokracijama.
Oslanjanje na medije, obično kratke televizijske i radijske
spotove, uvelike je (kao što se gotovo svi slažu) osiromašilo
raspravu. Također, gotovo sve kampanje prate intelektualno prazni
(ako ne i namjerno varavi ili himbeni) slogani, optužbe i
izmanipulirane slike.
To je izbore u zemlji pretvorilo u redovit i golem izvor prihoda za
medije i oglašivačke kompanije. Tijekom svake političke kampanje
događa se golem transfer privatnog i javnog bogatstva u njihove
blagajne. Oni, mašinerija savjetnika, ispitivača javnog mnijenja,
prikupljača fondova i novinara koji žive od sustava, imaju očit
interes u zaustavljanju svake veće promjene.
Već sama količina novca sprječava uspješno suprotstavljanje
sustavu. Politički dužnosnici, koji imaju najviše koristi od
sustava, glasuju za njegovo održavanje čak i kad im se on ne sviđa,
jer ne vjeruju da bi se mogao promijeniti. Američka je politika puna
izazova i nesuglasica, ali se prijedlozi izborne reforme nikad ne
okomljuju na glavni problem, a to je vođenje kampanja plaćenim
radijskim i televizijskim oglašavanjem.
I novinarstvo je dio sustava, a njegovu ulogu sve više ometa pomak u
praćenju politike usredotočeno na osobnosti političara i s njima
povezanih škandala, kao i koncentracija medijskog vlasništva u
korporacijskim konglomeratima (poput Disneya, Foxa, Time Warnera i
General Electrica), čiji se širi interesi u utjecanju na politiku
mogu sukobljavati s medijskim zahtjevom pružanja nepristranih
informacija.
Djelotvorno pravno ograničenje potrošnje u kampanjama zapriječeno
je katastrofalnim nizom presuda Vrhovnoga suda (posebno Buckley
protiv Valeoa 1976.) kojima se utvrdilo da trošenje novca za
osvajanje položaja na vlasti pripada ustavom zaštićenoj slobodi
govora i ne može se ograničavati.
Zabrana oglašavanja kampanja u medijima jamačno bi bila srušena
pozivanjem na Prvi amandman, čak i kad bi se moglo zamisliti da ju
Kongres prihvati.
Savezni zahtjev da u svrhu slobodne uporabe medija, televizija i
radio moraju omogućiti 'emitiranje u interesu javnosti',
uključujući slobodno praćenje kampanje i postavljanje pitanja od
interesa za javnost, određivao je Zakon o komunikacijama iz 1934.,
poništen u vrijeme vlade predsjednika Reagana. Njegovo ponovno
uspostavljanje zaustavio je Kongres; ono je gotovo sigurno
politički nemoguće. (...)
Kritike sustava su raširene, a ipak, čini se da nema velikog
narodnoga nezadovoljstva, ni poticaja na pobunu protiv vladavine
novca u američkoj politici. Mnogi Amerikanci zacijelo ne shvaćaju
da druge zemlje ne vode svoju politiku na taj način i da postoje
razumne alternative onom što je u Sjedinjenim Državama postalo
uobičajeno.
Nepriznata ali presudna činjenica jest da Amerikanci ne bi mogli
promijeniti ništa, čak i kad bi prepoznali što se dogodilo i željeli
obnoviti demokratske temelje svojeg republičkog oblika države.
Etablirano ustavno tumačenje i pravni presedan, kao i moć novca u
zakonodavnom postupku, sada mogu spriječiti svaku temeljnu
promjenu."