FR LE MONDE 13.7.KOHABITACIJA

FRANCUSKA LE MONDE 13. VII. 1999. Kohabitacija: do kada? "Valery Giscard d'Estaing uvjerio je Jacquesa Chiraca. U srijedu 14. srpnja, državni bi poglavar trebao preuzeti program koji je izradio njegov predšasnik... iz 1984: ujediniti dva od tri Francuza. U času kada g. Giscard d'Estaing čini pritisak na g. Chiraca da opet postane 'predsjednik svojih birača', privodeći kraju 'dugotrajnu sporazumnu kohabitaciju' ('Le Monde' 11./12. VII.), Predsjednik Republike čini suprotan odabir: on je 'Predsjednik svih Francuza', i to želi i ostati, barem još neko vrijeme. Uostalom, prema ispitivanju javnog mišljenja koje se u Elizeju brižljivo i redovito prati, zemlja to od njega traži. Takav bi trebao biti odgovor kojim će g. Chirac na tradicionalnom televizijskom nastupu u prigodi državnog blagdana, izići pred desnicu koja je izgubila kompas i zahtijeva od njega proturječno ponašanje - 'predsjednik - arbitar', ali i 'inspirator' desnice, 'prirodni kandidat', 'vođa oporbe' - državni bi poglavar morao biti sve to istodobno. 'Predsjednik - arbitar', za sve one koji ga nagovaraju da raspiše prijevremene izbore i da prekine 'ublažavajuću' kohabitaciju, da se poslužimo kritikom bivšeg predsjednika RPR-a Philippea Seguina. 'Dobivam puno prijedloga za podjelu, ali to nije moja nakana, ja želim ujediniti', mogao bi ukratko reći g. Chirac. U stvari, u Elizeju misle da bi ograničenje uloge državnog poglavara - zadnjeg aduta u rukama desnice - na vođu oporbe, bilo politička pogrješka. Naprotiv, 'inspirator' oporbe, da. Emisija 14. srpnja trebala bi pružiti g. Chiracu prigodu da pokuša ispraviti strašne posljedice zajutraka na kojemu je 16. lipnja u Elizejskoj palači okupio dvadesetak parlamentarnih zastupnika iz RPR-a, UDF-DL-a, koji su još bili pod utjecajem poraza desnice na europskim izborima ('Le Monde', 18. VI.). Nema više govora o tome da se strankama povjeri izrada projekta kao što se govorilo do tada: za ponovno osvajanje, Jacques Chirac ima zamisli i želi ih ostvariti. Uostalom, on je to već započeo 5. srpnja u Bordeauxu, oduševljavajući se lokalnim prijedlozima i decentralizacijom i suprotsavljajući ono 'što se doista događa u našem društvu' 'odlukama odozgo'. 'Prirodni kandidat', svakako. Nasuprot onima iz njegova tabora kojima počinju rasti predsjednička krila, državni će se poglavar morati - opet - nametnuti kao jedini kandidat koji desnicu može vratiti na vlast. Njegova zadaća, uostalom, nije toliko da uvjeri vođe stranaka, kojima ne vjeruje, koliko njihovu bazu, sve one parlamentarne zastupnike koji se brinu za svoj ponovni izbor, sve gradonačelnike koje napadaju birači ogorčeni zbog svađa i mržnje, a iznad svega, narod desnice kojemu je on danas zadnje uporište. 'Vođa oporbe'? Tu se stvari zamršuju i čine pogibeljnom vježbu 14. srpnja, kao što je u utorak 13. srpnja priznao službeni predstavnik RPR-a Patrick Devedjian. 'Igra je teška', izjavio je na RTL-u. 'Njegova je dužnost osigurati dobro djelovanje ustanova, ali on može i pokazati da je drugačiji', a da kohabitaciju ne 'čini jačom'. Da bi zadovoljio zbunjeni narod desnice, g. Chirac se, u stvari, mora jasno ograditi od Lionela Jospina. Ta bi ga potreba morala potaknuti da češće preispituje politiku vlade. Kao što je već najavio u nekoliko navrata, državni bi poglavar trebao nastojati da se g. Jospin ograniči na upravljanje javnim životom koje bi gomilalo pogrješke konzervativnosti, ideološke krutosti, državnog centralizma i ... nepokretnosti. G. Chirac napose mora izložiti razloge najavljene u Bordeauxu, o potrebi da se iskoristi povratak rasta koji je 'otvorio nov manevarski prostor za javne financije. To je vrlo povoljno razdoblje, dodao je g. Chirac, za provedbu reforma koje će povećati djelotvornost javne vlasti (...) smanjujući poreze koji opterećuju rad i zapošljavanje'. Ipak, nema govora da se odmah preskoči granica iznad koje kohabitacija više neće biti valjana. Za tu zadnju fazu, na svladavanje koje ga vođe stranke potiču nakon poraza na europskim izborima, g. Chirac traži odgodu. Philippe Seguin koji se zauzima za uvođenje predsjedničke vlasti, Francois Bayrou koji se proglašava pristašom petogodišnjeg mandata, Valery Giscard d'Estaing koji zagovara prijevremene predsjedničke izbore u 2000. i Alain Madelin koji traži 'pravu narodnu raspravu, poput one iz 1958., koja će završiti referendumom' kojim će se istodobno uvesti petogodišnji mandat i predsjednička vlast: sve ove osobe iz oporbe koje su u prevelikoj žurbi, bit će, dakle, razočarane u srijedu 14. srpnja. Poslije će se vidjeti. G. Chirac želi sam utvrditi raspored u tu svrhu, ne želi zatvoriti dokraja nijedna vrata, pa ni ona petogodišnjeg mandata. Poslije, tj. u času kada on bude mislio da može uvjeriti javnost u ograničenost kohabitacije koja će biti čimbenik kočenja i nepokretnosti.' Tijekom televizijskog nastupa, državni poglavar, dakle, treba ugovoriti neku vrstu sastanka s vladom kako bi se donio završni račun o njezinim reformama: mirovinama, porezima, socijalnoj zaštiti, obiteljskoj politici itd. Bit će to trenutak da se upozori na 'politiku koja ne priprema Francusku za treće tisućljeće'. Nije li zato najbolje čekati prekretnicu stoljeća, primjerice 31. prosinca 1999. i dane nakon toga? Još nekoliko mjeseci, gospodine krvniče. Jacques Chirac će tada moći poslušati drugi savjet Valeryja Giscarda d'Estainga", zaključuje Pascale Robert-Diard.