ES 12. VII. EL PAIS EU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 12. VII. 1999. Kad unija razdvaja "Europska unija zamišljena je da bi spajala. Zato bi bilo apsurdno da zbog samoga privlačenja koje vrši na kraju uspije razdvojiti one koji žele ući u nju i da ruši umjesto da gradi. Nije to apstraktni problem, nego ono što se događa sa zahtjevima koje je Europska unija postavila Republici Češkoj: ako želi ući u Europsku uniju, mora odustati od carinske unije sa svojom nekadašnjom sestrom Slovačkom. Slično bi se moglo dogoditi i u nekim drugim slučajevima, bez obzira hoće li to biti odnosi Slovenije i ostatka bivše Jugoslavije ili savezi baltičkih država i veze s Ukrajinom. Iako Europska unija, tehnički gledano, ima pravo, ako neki savez razdvaja, onda je loše usmjeren. Jer ono što namjerava slomiti morat će kasnije opet graditi po višoj cijeni, osobito ako je to što se sada stvara veliko kontinentalno tržište od Vladivostoka do Rejkjavika. Češka i Slovačka su države s čvrsto povezanim gospodarstvima, odlučile su uspostaviti carinsku uniju kojom bi se slobodno kretala dobra i usluge, a imaju i zajedničke vanjske carine (koje će svakako morati promijeniti) od raspada Čehoslovačke, 1993 godine. Iako se smanjila trgovina između dviju država, međusobna trgovina i dalje čini petinu ukupne trgovine tih država. A sada Europska unija od Češke zahtijeva prekid tih veza. Europska unija je ekskluzivni klub, ali to ipak ne može biti do te mjere. Promjenjiva geometrija, različite brzine ili pojačana suradnja moraju poslužiti kako bi neki mogli brže ostvariti integraciju i povući za sobom i ostale, bili oni već unutra ili još vani. A ne za prekidanje veza. I još manje među onim državama koje su preživjele i preživljavaju teška vremena u gospodarstvu. Čak i Mađarska, u kojoj je stanje bolje, deset godina poslije završetka hladnoga rata ima domaći brutto proizvod za 10 posto manji od onoga koji je imala 1989. godine. Poslije zadnjega sastanka Europskog vijeća u Koelnu, i nakon što su prevladani problemi s financiranjem Europske unije za sljedećih šest godina, čini se da je pobijedila ideja bržeg proširivanja s dugim prijelaznim razdobljima umjesto onoga 'dođite opet sutra', kako se običavalo govoriti sve do tada. Godine 2002. i 2003., kao godine ulaska za nove članice, pretvorile su se u radne hipoteze. Možda bi s tim ubrzanjem i Slovačka, koja sada pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme nakon što se oslobodila kobnog Mečiara, mogla pristupiti zajedno s Republikom Češkom, čime bi se riješio i sadašnji problem. U promjeni perspektive veliku je ulogu imala i kosovska kriza, iako je ona izazvala novu podjelu u Europi. Sada nitko više ne želi biti Balkanac, naziv koji je postao kužan i za same Balkance, nego građanin srednje Europe ili, ako se baš mora, jugoistočne Europe. Na neki način, dvojba pred koju su oni u Bruxellesu postavili ove iz Praga zapravo je dvojba cijele Europe. Vaclav Havel oduvijek tvrdi da je proširenje važno za cijelu Europu, i za onu zapadnu, a ne samo za nekadašnji Istok. Ali za to proširenje, koje bi tu Europu moglo posve promijeniti, ne postoji nikakav vodič, ni zacrtano mjesto s kojega treba krenuti. A smjer kojim ćemo se kretati trebao bi biti određen u prosincu u Helsinkiju. Što se tiče polazne točke, nje i dalje nema, zbog straha da će i sam pokušaj njezina utvrđivanja izazvati strašne napetosti u Europskoj uniji. Za sada se održava sustav laganog povećavanja i pregovori o pristupanju koji se obavljaju korak po korak, jer čini se da se ne trebamo previše nadati da će sljedeća konferencija uspjeti reformirati ono što se nije postiglo sporazumom iz Amsterdama. Možda bi pokušaj sadašnje predsjedateljice Finske mogao poslužiti za osvjetljavanje puta prema deklaraciji tisućljeća o budućnosti Europe koja neće biti samo pusta retorika, nego bi mogla poslužiti i za raspravu o putu kojim se dalje mora kretati Europska unija. To je sada već neizbježna rasprava, a oni kratkovidni morat će uzeti očale kako bi bolje gledali u daljinu", piše Andres Ortega.